Francuska revolucija započela je 1789., no kada je završila, to nije sasvim jasno. Jasno je jedino da skoro cijelo stoljeće kasnije, kada je izašao Zolin Germinal, ona nije bila potpuno gotova.
Francusko 19. stoljeće može se opisati kao niz prevrata i pobuna koji su proizašli iz Francuske revolucije - nestabilnu vladu Direktorija zamijenilo je Napoleonovo Prvo Carstvo, koje je slijedila kratkotrajna restauracija Bourbonske dinastije. Tu apsolutnu monarhiju zamijenila je parlamentarna monarhija Louisa Philippea 1830., koju je ukinula druga Francuska Revolucija 1848.
Nekoliko godina kasnije Charles-Louis Bonaparte izvršio je puč kojim je obnovio Francusko Carstvo te zavladao kao Napoleon III. U ovom periodu (1851-1870) zbiva se radnja Zolina romana, na zidu skromnog stana obitelji Maheu vise slike cara i carice. Godine 1870. izbija Francusko-pruski rat kojim je, ovaj put konačno, ukinuta monarhija u Francuskoj. U jeku tog rata, u Parizu je osnovana prva socijalistička država u povijesti - Pariška komuna - koja je preživjela samo dva mjeseca.
U ovom dugom kompliciranom razdoblju, samo jedna stvar može biti sigurna - Francuska revolucija nije završila 1799., kako se to obično smatra. Germinal pripada ciklusu od 20 romana Les Rougons-Macquart koji nosi podnaslov Prirodna i društvena povijest jedne obitelji pod Drugim Carstvom. Ciklus prati jednu obitelj, čiji se članovi mjestimično pojavljuju kroz romane, no kroz nju Zola ponavlja stari Balzacov projekt - predstaviti potpunu društvenu sliku francuskog društva.
Kao što se Balzacova La Comédie Humaine (sačinjena od 91 djela) bavi francuskim društvom u vrijeme Restauracije i Srpanjske Monarhije, tako se Zolin znatno kraći ciklus bavi Francuskim Drugim Carstvom. Svaki se roman bavi jednim pojedinim dijelom društva - L’Assommoir (Jazbina) bavi se siromašnim četvrtima Pariza, a La Terre (Zemlja) opisuje ruralnu Francusku i seljake. Le Débacle opisuje pad Drugog carstva, nakon poraza francuske vojske u bitci kod Sedana 1870. Najpoznatiji roman ciklusa je svakako Germinal, napisan 1885., koji opisuje uvjete radnika u rudarskim naseljima sjeverne Francuske, te njihove napore da steknu bolje uvjete rada i života.
Svojim naslovom roman zauzima poziciju u burnim događajima 19. stoljeća time što konkretno povezuje Francusku revoluciju i Parišku komunu kao dvije točke jednog nedovršenog procesa. Germinal je mjesec francuskog revolucionarnog kalendara osnovanog 1793. kako bi zamijenio katolički gregorijanski kalendar. On je bio ubrzo ukinut, za vrijeme Napoleona I., koji je nakon svoje krunidbe obnovio odnos s Katoličkom crkvom. Za Francuze, revolucija je iznimno važan događaj - ona je početak moderne povijesti, pa i početak same države. Prethodne epohe povijesti su za Francuze Ancien Régime, kao predislamsko vrijeme za muslimane, vrijeme prije pravog početka.
Naslov romana svakako sadrži i druge aluzije, no ovo je jedna od njih - već prije samog početka teksta, Francuska revolucija se pojavljuje kao motiv i lebdi nad njim, kao što je uistinu lebdjela nad skoro svim događajima 19. stoljeća u Francuskoj. No zašto baš germinal, zašto baš taj mjesec? Zašto ne jedan od zimskih mjeseci - nivôse, pluviôse ili ventôse - čija imena zazivaju snijeg, kišu i vjetar? Zašto ne jesenski mjesec frimaire koji potječe od frimas (mraz) i od svih imena djeluje najhladnije? Zar ne odgovaraju oni više bijednoj i surovoj atmosferi Zolina krajolika?
Zola koristi germinal, prvi mjesec proljeća (20. ožujka - 20. travnja), jer je upravo to bio mjesec u kojem je osnovana Pariška komuna 1871., i nakratko obnovila republikanski kalendar stvarajući direktnu vezu s nasljeđem Francuske revolucije. No sama riječ sugerira i druge simbole i značenja, revolucija je samo jedna od njih. Moguće je da Zola želi stvoriti kontrast između siromaštva u kojemu njegovi rudari žive te klijanja (germination), odnosno osjećaja hrane, obilja i života koje ta riječ nagovješćuje. Moguće je da se to klijanje odnosi na klijanje ideja koje će dovesti do nove revolucije. Kao što je prosvjetiteljstvo dovelo do prve, moguće je da je Zola smatrao socijalizam kao osnovu za drugu.
Na književnom planu, riječ stvara kontrast između mehaničkog i organskog, čija je isprepletenost jedna od osnovnih obilježja stila koji nazivamo naturalizam, gdje je Zola jedan od predstavnika. Sam republikanski kalendar već je naturalističan u svojem sastavu, jer umjesto na imena poluzaboravljenih rimskih bogova i careva, aludira na aspekte prirode - klijanje (germinal), cvijet, žetva, kiša, plod, snijeg… U tom pogledu je blizak je hrvatskim nazivima mjeseci. Rudnik, jedan od najboljih primjera naturalističkog postupka, sâm je prikazan kao velika mašina ili sustav popunjen raznim mašinama, produkt industrijalizacije koji svoj ritam nameće ljudima koji oko njega, ili preko njega, žive. No on je također kao životinja - Zola ga opisuje kao “… neka zla zvijer na dnu svoje jazbine, činilo se da se povlači sve dublje, dišući i dahćući u sve sporijim dubokim mahovima, kao da se muči probaviti svoj obrok ljudskog mesa.”
Ljudi su također ujedno i mašine i životinje - oni su dio rudnika, dio koji nije od metala, ali svejedno radi kao mašina. Zolin književni postupak ih često svodi na životinjske elemente - “zadah ljudskog krda” i “ljudsko meso”, na primjer. Naslov romana je možda način da se uvedu misli iz botanike i biologije u inače potpuno mehaničan i industrijaliziran svijet, te da se stvori narativ koji se ne odvija samo na razini rada i rudnika, već na razini krvi, mesa i stanice. Pretvarajući mašinu u biće i biće u mašinu, Zola jednim mahom čini od rudnika prastari narativ o noćnim čudovištima koja gladno progone ljude te jednu vrlo modernu priču o industrijalizaciji Francuske u 19. stoljeću i njezine posljedice za društvo, pogotovo za radničku klasu.
Objasniti kako je došlo do tako loših uvjeta života i rada radnika u godinama nakon Francuske revolucije predstavlja veliki problem, jer znači razumjeti samu revoluciju. Ona je, kao nacionalni mit francuske države, ispunjena ukrasima koji mogu zamutiti pravu sliku. U slici bijesnog naroda protiv dekadentnog plemstva ne može se vidjeti da su taj “narod” činile razne frakcije (buržujska, proleterska, seljačka), od kojih je svaka vodila svoju revoluciju. Buržujska frakcija se borila protiv plemstva, jer su oni stajali na putu uspostavljanja kapitalističkog sistema, dok su se seljaci borili protiv plemićkih zemljoposjednika koji su sve više i više provodili agrarni kapitalizam.
Francuski povjesničar Georges Lefebvre piše da je Francuska revolucija samo ubrzala proces ka kapitalizmu koji je Ancien Régime (odnosno plemići) već započeo. Dakle unutar revolucionarskog pokreta postojale su ujedno prokapitalističke i antikapitalističke želje, koje će se u 19. stoljeću oblikovati kao sukob između radničke i građanske klase. No to ne znači da je Revolucija bio poguban događaj za radnike - dapače, ne bi bilo pretjerano reći da je francuska ljevica rođena u njoj. Heterogena narav revolucionarne sile samo znači da je revolucija mogla biti početak vladavine buržujske klase i istovremeno služiti kao baza razvijanja socijalističke misli. Svi veliki francuski socijalisti - Jaurès, Proudhon, Fourier - vide socijalizam kao nastavak Francuske revolucije.
Povjesničar François Furet piše da je Pariška komuna bila obnova jakobinskog sna, te da su ruski boljševici bili potomci Jakobinaca. Nad njima lebdi svojevrsna sjena, iza oba imena neminovno slijedi riječ teror - jer ih oboje mjerimo krvlju koju su prolili. No obje su grupe ipak bile nosioci republikanske misli u Francuskoj i Rusiji. Dapače, činjenica da su francuski lijevi intelektualci branili Sovjetski savez i kada je tamošnja diktatura postojala sve očitija, dokaz je srodstva između Francuske revolucije i komunističkih pokreta 20. stoljeća.
Postoje tri načina na koje možemo gledati protok vremena od revolucije do Zolinih rudara. Svaki od njih je grubo pojjednostavljenje kompleksnog razvoja događaja i svaki od njih leži na narativu koji je samo jedan od mnogih interpretacija. Prvi od njih možemo nazvati lažna republika, kojoj se najviše pripusuju ekstremni ljevičari koji uopće ne vjeruju u liberalizam i demokraciju, jer misle da su to fasade za kapitalizam. U kontekstu Zole, ta interpretacija može biti suvisla, jer su na francusku scenu kapitalizam i demokracija stigli gotovo istim korakom, a rudari koje opisuje Germinal nominalno su slobodni ljudi, no vezani za sustav industrijske ekploatacije u kojemu takva sloboda znači vrlo malo, ili čak ništa.
Drugu interpretaciju možemo nazvati izdana republika. Ona vjeruje u republikanske ideale i liberalizam, no smatra da su razni politički igrači spriječili potpuno ostvarenje Francuske revolucije. Napoleon je iskoristio kaos prve Republike i okrunio sebe carem, vraćajući monarhiju na francusko tlo samo 15 godina nakon prve revolucije. Njegov poraz kod Waterlooa 1815. omogućio je europskim silama da restauriraju stari režim. Prilikom druge francuske revolucije 1848. povijest se ponovila kada je nakon samo tri godine francuski predsjednik, Napoleonov nećak, okrunio sebe carem. Može se primijetiti uzorak u kojemu se predvodnici revolucionarnih pokreta ne mogu otarasiti želje za vlašću, te konstantno vraćaju Francusku monarhiji.
No postoji treća interpretacija, koja se nadovezuje na drugu, te ima najviše pristaša u francuskim intelektualnim krugovima. Možemo je nazvati nedovršena republika. Oni ne vide revoluciju kao događaj, već kao proces koji je započeo s Bastillom, a proteže se kroz 19. i 20. stoljeće kao nekakav francuski san, te u 21. stoljeću i dalje stvara ne samo francuske političke institucije, nego i način razmišljanja. Oni vide previranja 19. stoljeća kao korake kojima je krhka republika sebe usavršavala. Zolini rudari možda žive u takvoj državi. No postavlja se pitanje, koja će filozofija završiti francusku revoluciju? Za francuske ljevičare 19. stoljeća, to je bio socijalizam. Za nas, koji imamo ili iskustvo ili predodžbu o katastrofama komunizma, stvari nisu tako jednostavne.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Gallica-BnF
Preporučite članak: