Država je u rujnu 2019. odlučila u ime svojih potraživanja od 65 milijuna kuna preuzeti nekretnine Revije. Radnice su to smatrale pozitivnim ishodom jer je to bila prilika da Vlada pokaže dobru volju i obešteti radnice i prije nego odluči što će s Revijom. Spominjao se tad i najbolji mogući pozitivni ishod, da isplati tih gotovo 10 milijuna kuna dugovanja prema radnicima, što je za nju sitnica, i da ponovno pokrene proizvodnju. Međutim, od toga ništa. Piše Ana Vragolović.

 

„Počela sam radit' u Reviji '76. ili '77. Jedna godina gore-dole, to nije bitno. Radila sam dvadeset i sedam godina, do kad se Revija nije zatvorila, a zatvorila se 2002. Šivalo se sve živo – haljine, kostimi, kaputi, suknje, jeans... I mantili, jakne, duge i kratke, pa i one s punjenjem, zimske. Čak su nam Talijani dali, kad smo bili pri kraju, da šivamo kupaće kostime. Oni nisu imali neke materijale, ali kakve krojeve su nam davali... Mi smo se smijali, bili su neobični za to vrijeme“, ovako počinje svoju priču Jadranka Košarić, bivša radnica šibenske tvornice modne konfekcije Revija.

Jadranka je raditi počela u pogonu u centru Šibenika, na rivi, koji je, kaže, bio ogroman i imao sve što treba za proizvodnju vrhunskih proizvoda: „Imali smo prostoriju za modelare, bilo ih je desetak – oni bi napravili unikat komad odjeće, na primjer, kostim, suknju i gore jaknu, pa su slali u krojilnicu. Krojilnica skroji i onda šalje u pogon, a pogon šije. Imali smo veliku krojilnicu, krojilo se svaki dan. Nijemci bi znali poslati neke proizvode skrojene, ali neke nisu. Ono što je išlo za tržište Juge, to smo sve mi krojili“, prisjeća se Jadranka, potom nastavlja: „Poslije šivanja gotova roba išla je u skladište, tu se pregledavalo da li je sve u redu, a ako nije bilo, vraćalo se nazad. Ako cijela serija od 500 komada nije bila u redu, ako si jedan krivi šav napravila, svih 500 komada smo rasparali pa ponovo. Imali smo i završni dio gdje se peglalo. Majstor je imao svoju radionu, a gore na katu su bile kancelarije. Kancelarija je bilo kao u priči.“

Posla je bilo napretek, a tržište široko: „Radili smo za Nijemce, za Marc Aurela, neki Joop, Hugo Bossa, i za Talijane, radili smo za naša tržišta, kroz cilu Jugu je išla roba. I u Sloveniju, Makedoniju, Srbiju, nema di nije išla, kamioni su samo vozali. Naši modeli su bili poznati svuda po Jugi, svi su tražili našu robu, svuda je pisalo 'Revija', s velikim crvenim slovom R...“, kaže ona.

Netko je odredio da se firma zatvori

Narudžbe su često završavale noću: „Imali smo dvije smjene, a kad je trebalo nešto završiti, radili bi po noći. Druga smjena bi radila do 10 navečer, pa od 10 do 6 ujutro. U 7 bi već kamion morao krenit'. Imali smo i po sedam noći radit' jednu za drugom. Bilo je puno posla, radili smo k'o crvi, ali bili smo zadovoljni. S Nijemcem nam je bilo najbolje. Bili smo prezadovoljni njime, dobro je plaćao, nije bio prezahtjevan, a posla nam je davao nemilo. Kad smo počeli radit' imali smo ‘višak’ svaka tri mjeseca, to smo mi tako zvali, kao neki višak što smo dobili od proizvodnje, nakon svaka tri mjeseca dobivali smo skoro po još jednu plaću.“

U ratno vrijeme radile su uz prozore pokrivene crnim najlonom. „Kad bi zasvirala uzbuna, bježali bi niz stepenice u zgradu do naše, tamo je bilo sklonište. Ali to je isto bilo rizično, nekad smo to prolazile puzajući... Najprije je pucalo u Zadru, pa smo šivale uniforme za Zadar. Tamo nitko od vojnika nije imao ni košulju, ni hlače, ni kape, ni jaknu. Žene su im po selima plele čarape. Kod nas je pucanje počelo u rujnu, pa smo za naše počeli šit’ kasnije. Sve to vrijeme smo radile, i znate šta smo dobile? Neku povelju, zahvalnicu, a i to je nestalo kasnije kad se firma zatvorila...“, prepričava Jadranka.

Posla je bilo sve do zatvaranja firme, ali nešto je otišlo u krivom smjeru. Naša sugovornica kaže da je bilo raznih vrsta lopovluka, a odnekud su se pojavili dugovi i minusi.

„Još smo trebali završavat' poslove, ali netko je odredio da se firma zatvori. Pitali smo se di je taj novac iša'… Pozvali smo USKOK i prijavili direktora i menadžment. Te godine, kad smo to napravili, direktor dobije infarkt i završi u bolnici. Koliko je to straha postojalo u njima i šta su radili...“, pita se naša sugovornica.

Prije zatvaranja ostalo je posla za njemačku kompaniju Marc Aurel, pa su radnice šile u grupama – jedan mjesec jedna grupa, drugi mjesec druga. Za te su mjesece ostale neplaćene, iako je njemačka kompanija ispunila svoju obavezu prema firmi i platila naručenu robu.

„Mi smo devet mjeseci prije zatvaranja radili bez plaće. Išle smo radit' jer smo to volile i želile smo spasit' firmu. Ona je bila veliki gigant u Šibeniku, imala je preko 400 radnika u početku. Na kraju nas je ostalo 326“, objašnjava nam radnica.

„A kad smo posao završile, došao je Marc Aurel da se oprosti od nas“, kaže ona misleći na vlasnika kompanije, „i rekao nam na hrvatskom, baš je naučio neke riječi, to neću nikad zaboraviti: 'Žene drage, ja sam vam htio pomoći, oni gore nisu dali. Ja bih pogon kupio, ali gore nikoga, za to imam svoje i dovoljno mi je dvije radnice, a ne koliko je njih.’“ „To ti sve govori“, kaže nam Jadranka, „on je htio radnice, a ne režiju. Bilo mu je žao, baš mu je bilo žao.“

S 47 prestara da bi se negdje zaposlila

Tvornica je završila u stečaju 19. ožujka 2001. Nakon otkaza, radnice su bile prisiljene snaći se – mlađe su našle druge poslove, neke su otišle van, a Jadranka kaže da je tada, s 47 godina, bila prestara da bi se negdje zaposlila. Sin joj je imao 7 godina, pa se brinula za njega, a muž je radio kao automehaničar. Kasnije je ipak bila prisiljena snalaziti se, pa je odlazila čistiti ulaze zgrada ili stanove bogatijih Šibenčana i brinuti se za osobe starije od sebe. I druge žene su radile slične poslove.

Životarenje je pratilo gotovo 20 godina agonije – odlazaka na ročišta, okupljanja, prosvjedovanja. Za 326 radnica, koliko ih je u trenutku stečaja dobilo otkaze, priznata su potraživanja od 13 milijuna kuna za neisplaćene plaće i otpremnine od 10 do 70 tisuća kuna po radnici. Od toga su dosad uspjele naplatiti samo 3,3 milijuna kuna, od prodaje starog pogona u centru Šibenika 2013. godine. Pogon je srušen u veljači 2017. kako bi se na tom mjestu izgradio hotel. Tako je dio šibenske industrijske baštine otišao u povijest.

Od kraja tvornice i od početka njihove borbe, radnice su obilazile vladajuće, tražile odgovorne i zahtijevale zarađeno: „Napadale smo lokalne političare, išle smo u općinu čim se firma zatvorila. Država je dala stečajnog upravitelja, Ivana Rudu. On je u pogonu u Bilicama, kad smo mi pozatvarali, sam otvorio neki pogon proizvodnje kartonskih kutija za pizze, a mi nismo pojma imali. Da bi umirio situaciju, zvao je par bivših radnica Revije da idu radit’. Kad se radio autoput, onda je od kancelarija u pogonu napravio smještaj za radnike i dao ih u najam. Tako je napravio dug struje i vode, i to sve uračunao u dug tvornice. Zato smo pozvali USKOK, a policija je dolazila ispitivat’ nas, i Rudu isto. Ali neko se umiša, i više nas nisu zvali, nit’ su šta napravili.“

Svako ročište značilo je iščekivanje – što će biti s tvornicom, hoće li se prodati nešto od nekretnina i za koliko malo novaca će otići ova vrhunska tvornica. Oglas za prodaju pogona i upravne zgrade u Bilicama raspisan je čak 24 puta, a ponuda nije nedostajalo. U medijima se spominju ponuda čakovečkog Betexa, šibenskog Intera, trgovačke tvrtke Djelo iz Unešića, pa Rostšporta iz Zagreba. Kao najbolja navodi se ponuda Betexa, jer je uz deset milijuna kuna za pogon, šivaće strojeve, kancelarije i upravnu zgradu, nudila i obvezu da ponovno pokrene proizvodnju, uz zapošljavanje stotinjak radnica. Tvornica se ipak nije prodala.

Država je pak u rujnu 2019. na 24. dražbi na Trgovačkom sudu u Šibeniku odlučila u ime svojih potraživanja od 65 milijuna kuna preuzeti nekretnine Revije. Radnice su to smatrale pozitivnim ishodom jer je to bila prilika da Vlada pokaže dobru volju i obešteti radnice i prije nego odluči što će s Revijom. Spominjao se tad i najbolji mogući pozitivni ishod, da isplati tih gotovo 10 milijuna kuna dugovanja prema radnicima, što je za nju sitnica, i da ponovno pokrene proizvodnju.

Međutim, opet ništa. Država navodno nije htjela prihvatiti ponude ispod cijene jer je tvornica vrijedila više, ali kako su nedavno (a također i 2021.) darovali poduzetniku Mati Rimcu po milijardu kuna, tako su mogli uložiti i u očuvanje tekstilne industrije. No, i dalje ništa, a u međuvremenu je zbog nebrige još puno tvornica otišlo u stečaj, a radnice i njihovo znanje raspršili su se po svijetu.

Radnice potražuju skoro 10 milijuna kuna duga

Od kad je država preuzela imovinu, agonija se produžila još godinu dana, a stečaj je zatvoren 24. rujna 2020. Uz najduži stečaj u Hrvatskoj, Revija je vjerojatno oborila rekord i u trajanju ročišta: „Završno ročište trajalo je 2 minute. Samo su prozvali prisutne, potpisali smo se i rekli su – zatvaramo stečaj, hvala, doviđenja. Mi nismo smjeli ništa reći ni postaviti pitanje. To je bilo najkraće ročište u mom životu“, s gorčinom objašnjava naša sugovornica. Stvaranju osjećaja mučnine u želucu pripomaže i činjenica da je stečajni upravitelj Ivan Rude nakon završenog stečaja dobio nagradu od 630.000 kuna bruto. Radnice se pitaju za što, jer stečaj nije uspješno završen (osim ako se likvidacija firme smatra uspjehom) – niti su one isplaćene, niti je proizvodnja ponovno pokrenuta.

Radnice ne odustaju – u ožujku su se ponovno okupile u Šibeniku te se obratile Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine i Ministarstvu financija sa zahtjevom da im se isplati preostalih 9,7 milijuna kuna.

„Nedavno smo napravile skup ispred Trgovačkog suda, da im damo do znanja da nismo odustale. Dužni su nam 9 plaća, mi smo radile, a 9 plaća nam nisu platili. U hrvatskom zakonu piše da se plaće moraju isplatiti, to stoji na papiru, ali to izgleda ne vrijedi u praksi. I naše otpremnine smo zaradile.“

Odgovore od ministarstava još nisu dobile, a naša sugovornica im poručuje: „Nećemo sad odustati, pogotovo pred izbore. Ako ne napravimo neki dogovor i ako nas ne prime, mi smo spremni otići i pod prozore Banskih dvora. Hoćemo bit’ pod šatorima, hoćemo sidit’ ispred, kako će oni reagirat’... vidit’ ćemo. Neka pokažu svoju dobroćudnost, neka pokažu žele li dobro hrvatskom narodu. K’o marva smo radili i nije u redu da smo ovako ispali. Pogotovo jer smo radili za gardu i pomogli našim gardistima. Da su barem rekli – za ratnu godinu imate beneficirani radni staž, da su nam bilo šta rekli... ali ništa. Zato ću se borit’ s još ovo malo snage što imam.“

Jadranka je u mirovini, a nakon 27 godina staža dobila je 280 eura mirovine. Kaže da joj ništa ne ostane nakon što plati režije. Da bi mogla preživjeti i nešto postići u životu morala je raditi i u mirovini – najčešće njegu osoba starijih od sebe i sl.

„Sve što sam napravila, napravila sam od tog posla, ne od mirovine. Ali više ne mogu raditi jer mi je kičma oštećena. Imam vodu i wc tu na selu, to mi je dosta, ali treba prominit’ krov, to je stara kuća, stavit’ oluke, dobro bi mi ti novci došli, s tim novcima malo bi se podigla, odmorila bi se“, govori nam ona.

Nekoliko desetaka dizajnera i malih obrtnika ne čine industriju

„Muka me uhvati kad se sjetim šta smo sve šili, a da je ovako završilo…“, kaže ona, a i mi priču slušamo i zapisujemo s grčem, jer se radi o još jednoj tvornici s istom silaznom putanjom kao i DTR, Kamensko, Orljava, Sloga, Vesna, Nada Dimić... Sve te tvornice su do prije 30-ak godina bile giganti važni za cijeli kraj u kojem su se nalazile, hranile su radnike i njihove obitelji, a glas o kvaliteti odjeće koju su proizvodile pronosio se po cijeloj Europi.

Tekstilna proizvodnja tada nije bila samo služinačka šivaona zapadnoj Europi kao danas. Kako nam je opisala naša sugovornica, radilo se nove modele, krojilo se, pratilo se i pokretalo modne trendove. Spominje čak da su u tvornici Kamensko, gdje je radila kratko vrijeme dok se školovala, organizirali male revije da bi predstavili nove modele stranim kupcima. Ona je nosila modele, a taj angažman bio je i dodatno plaćen.

Imali smo nekada, osim proizvodnje odjeće, proizvodnju svih mogućih proizvoda od tekstila, pa i tepiha, zavjesa, konopa... Postojale su tkaonice i predionice pamuka, lana, vune, proizvodnja svile, pletionice trikotaže i čarapa, tvornice za preradu sirovog vlakna – kudelje i lana, proizvodnju čipke, pa i tvornice za obradu tkanina: bijeljenje, tiskanje i bojadisanje.

Najviše radnika tekstilna industrija imala je osamdesetih godina i na početku devedesetih – više od 80 tisuća – a već krajem devedesetih taj se broj upola smanjio. Počeo je nagli pad, pretvorba i privatizacija. Proizvodnja tekstila i odjeće 2000. godine brojila je 41.400 radnika, deset godina poslije broj se ponovno prepolovio (4.179 radnika u proizvodnji tekstila i 17.460 u proizvodnji odjeće), a u međuvremenu smanjio još za pola. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u svibnju 2023. tekstilna industrija imala je 3.180 radnika, a industrija odjeće 9.740. Industrija se svela na doradne poslove, ovisnost o zapadnom tržištu i minimalce.

Postavlja se pitanje što dalje i koja je budućnost tekstilne industrije. O tome se nedavno razgovaralo na predstavljanju rezultata istraživanja Tekstilna industrija Osijeka: poboljšanjem uvjeta rada ka održivoj domaćoj tekstilnoj industriji Udruge BRID i Fade In-a. Od stručnjaka iz područja tekstila uglavnom su se čule lamentacije kako tekstilnu industriju sada treba zvati „modna“ jer mi, eto, nažalost više nemamo proizvodne industrije, pa se trebamo fokusirati na dizajn. Također, kao pozitivni primjeri spominjale su se priče o malim obrtnicima koji su uspjeli pokrenuti vlastiti brend s par ljudi ili su one-man business pa rade sve – od osmišljavanja proizvoda, nabave materijala, proizvodnje, promoviranja na društvenim mrežama, računovodstva, prodaje, pakiranja i slanja.

Međutim, modna industrija je vrlo širok pojam koji se, prije svega, odnosi na prodaju mode, odnosno na mašineriju koja je potrebna da se što više odjeće proda – stvaranje trendova na modnim pistama, prenošenje tih trendova na uličnu modu, svijet reklama, influensera, hajpova. U trendu su vrećasta roba, tajice i topići, da bi se potrošilo što manje materijala, konca, gumba i drugih dodataka, da bi šivanje bilo što brže i produktivnije. Radnice koje odjeću proizvode tu nemaju nikakvu ulogu osim da postanu dio svoje mašine i šibaju proizvode van.

Krajnji cilj je ostvarenje profita onih aktera koji kontroliraju modnu industriju, a za to se ne biraju sredstva i ne razmišlja se o posljedicama za društvo i okoliš – zato radnice nakon dvadesetak godina rada postaju invalidi, zato hrpe odjeće završavaju na smetlištima.

Tekstilna industrija u Hrvatskoj ne može se prevesti u modnu jer nekoliko desetaka dizajnera i malih obrtnika ne čine industriju, niti to mogu činiti bez krojačica, šivačica i drugih tekstilnih radnica koje će ideje prenijeti na tkaninu. Industrija nam je potrebna da bi se naučili prepoznati kvalitetan pamuk na dodir, da bi počeli primjećivati razliku između dobro i loše sašivene robe, da bi razumjeli što je kako treba skrojen komad i koliku razliku kod nošenja pravi dobar kroj i dobar materijal.

Sve je to baština naše tekstilne industrije, koje se naša sugovornica prisjeća s tugom, no, kako ona kaže, to je prošlo, i treba se koncentrirati na ono što je sad. Jednako kao što radnice Revije neće odustati od borbe za zarađeno, tako ne treba odustati ni od tekstilne industrije, nego se izboriti da se proizvodnja ponovno pokrene, da počnemo proizvoditi kvalitetne domaće proizvode koji će opet biti poznati u svijetu, a koji će se proizvoditi prema potrebama ljudi i u skladu s načelima očuvanja okoliša, umjesto prema potrebama profita.


Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Naslovna fotografija: Hippopx/Radnička prava
Tekst i fotografije:

Ana Vragolović

Preporučite članak: