Anime je pun radničkih tema i likova, od Gokûa, siročeta i seljačića koji se bori s galaktičkim veleposjednicima u Dragon Ball (Z), jednoj od najpopularnijih anime serija svih vremena, do sakupljača svemirskog otpada čiji život prikazuje pogubnost eksploatacije i van granica Zemlje u skrivenom anime dragulju Planetes. Najrecentniji primjer je Retsuko iz hit serije Aggretsuko, mlada crvena panda koja radi u računovodstvu japanske trgovačke tvrtke. Suočavajući se s konstantnom frustracijom na poslu, Retsuko svake večeri odlazi u karaoke bar pa iz sveg grla vrišti death metal.
Dragon Ball (Z)
Ovaj tekst tek je mali uvod u šarolikost animea koji se dotiče radničkih tema, pa se čini pošteno početi pravim klasicima 1990-ih - serijama Dragon Ball (Zmajeva kugla) i Dragon Ball Z (Zmajeva kugla Z). Gokû koji traga za zmajevim kuglama, setom kristala koji svom nositelju mogu pružiti sve što poželi, možda se ne čini kao tipični radnički protagonist, ali tim više on to - u kontekstu današnjeg svijeta rada i radničkoga - jest. Dragon Ball (Z) tako je serija o siročetu koji iz epizode u epizodu završava u borbama s galaktičkim predatorima i veleposjednicima. Pritom Gokû nije nikakav svetac, niti je jedini autsajder među moćnicima, i u seriji postoje mnogi momenti njegova posrnuća i iskaljivanja na onima koji to nisu zaslužili - svoju nemoć, kako to često u životu biva, nišani u druge nemoćne.
Iako iznimno popularan diljem svijeta, zanimljivo je da je Dragon Ball (Z) neke od najvjernijih obožavatelja imao i ima među crnačkim zajednicama u SAD-u. Serija koja je prikazivala “podzemlje” i austajdere koji se bore da nešto postignu, da prisvoje makar šačicu moći koja im je oduzeta, mnogima je bila prvi tračak prepoznavanja. Dragon Ball (Z) je revolucionaran i utoliko što je donio likove od kojih nijedan nije bio zaštićen od smrti, pa ni glavni junaci koje su svi zavoljeli. Čak i Gokû umire.
Sve se iz epizode u epizodu dešava uz jako puno eksplozivnih borbi i jako puno vrištanja. Likovi iz Dragon Balla (Z) nisu bježali od svoga bijesa i frustracija, pokazivanje tih emocija prikazano je kao opravdano i poželjno, što je s emocionalne strane za brojne gledatelje sigurno djelovalo katarzično. Mnoge je zasigurno zauvijek osvojio i dirnuo i odnos koji Gokû ima sa svojim sinovima Gohanom i Gotenom, jer je malo serija uopće (ne samo animea) koji prikazuju oca koji otvoreno i intenzivno voli i mari za svoju djecu.
Laputa: Dvorac na nebu
Još jedan klasik na listi, ali filmski i pritom eksplicitnije “radnički”, je Laputa: Dvorac na nebu, animirani film iz 1986. godine. Film je režirao Hayao Miyazaki, a ujedno je i prvi film tada friškog Studija Ghibli. Nedavno smo na Radničkim pravima pisali o Miyazakijevom odabiru za svoj posljednji film, japanskom klasiku dječje književnosti Kako živiš?. Knjigu je prije skoro sto godina napisao Genzaburō Yoshino, koji je bio zatvaran zbog svojih socijalističkih uvjerenja, a knjiga Kako živiš? je unatoč brojnim cenzuriranjima ostala omiljeno štivo u Japanu.
Kritičari često i dobro primjećuju Miyazakijevu posvećenost ekologiji, kao i nit vodilju svih njegovih filmova - da na mladima svijet ostaje, ali se često zanemaruje njegovo bavljenje radničkim temama. Da bi stekao inspiraciju za Laputu, Miyazaki je dva puta posjetio Rhonddu u Walesu, neposredno tijekom i nakon velikog štrajka radnika rudnika ugljena 1984.-1985.. U intervjuu s Helen McCarthy 1999. objasnio je kako je borba radnika i radnica utjecala na film: "Bio sam u Walesu odmah nakon štrajka rudara. Divio sam se načinu na koji se sindikat rudara borio do gorkog kraja, radi svojih radnika i zajednice, i htio sam da film odražava snagu tih zajednica."
Ne čudi stoga da je Laputa divan prikaz moralne i fizičke snage ljudi unatoč svim nevoljama s kojima se suočavaju, kao i pravo ljubavno pismo solidarnosti. Sam je Miyazaki u poslijeratnom Japanu bio student prosvjednik, a jedno vrijeme i vođa sindikata u Studiju Toei. Laputa je na velike ekrane stigla nedugo nakon zloglasnog Thatcheričinog lomljenja štrajka. Animirani film koji su mogle gledati sve generacije i koji zagovara dostojanstvo radnika i njihovu neovisnost od onih koji njima vladaju odozgo, mnogima je tada bio važan prizor, a to ostaje i danas. Velika je vrijednost Lapute i to što gledatelje (kao i ostali filmovi koje potpisuje Ghibli) upućuje na to da veze među ljudima i drugim živim bićima čine život vrijednim, a ne nekakvi ratovi u kojima treba pobijediti ili svjetovi koji treba osvojiti.
Planetes
Kako nas desetljećima uče najbolja djela znanstvene fantastike, ponekad pričom treba otići dalje u svemir da bi se rasvijetlilo odnose na Zemlji. Malo koja serija ili film to ilustrira bolje nego anime dragulj Planetes (2003-2004). Prateći malu posadu radnika i radnica koji su zaduženi za zbrinjavanje svemirskog otpada Planetes daje uvid u to kakav bi bio život u svemiru i na koje bi probleme ljudi nailazili unatoč napretku tehnologije. Grupa radnika, svemirskih smetlara, suočava se pitanjem kakav utjecaj kolonizacija svemira ima, i može li i kako ostavljanje ljudskih tragova po Sunčevom sustavu biti humano.
Glavna junakinja serije je Ai Tanabe, mlada radnica koja entuzijastično dolazi raditi u Odjel za smeće. Iako se isprva posada nakon jedne svemirske nesreće bavi pronalaženjem krhotina letjelice, vrlo brzo među njih se uvlače druga pitanja, poput jaza između siromašnih i bogatih na Zemlji zbog istraživanja svemira. Planetes na netipičan način prikazuje i ljubavne odnose, pa je tako ljubavna priča između Tanabe i Hachimakija prikazana kroz mnoge poteškoće primarno zato što oboje moraju rješavati svoje egzistencijalne probleme. Ono što se naziva ljubavlju u Planetes nije zamah čarobnog štapića, nego gusti čvor emocija i egzistencijalnih pitanja.
Aggretsuko
Najrecentniji uradak i posljednji dodatak ovoj listi je animirana serija Aggretsuko (2018.-). U fokusu serije je Retsuko, 25-godišnja crvena panda, koja radi u računovodstvu japanske trgovačke tvrtke. Retsuko se trudi navigirati tipičnim problemima s kojima se susreću mladi u Japanu današnjice. Anksiozna je, živi u skučenom stanu, loše je plaćena, suočava se s nabrijanim šefovima i kolegama koji u očaju jedni drugima zabadaju nož u leđa. Njezin pretjerano zahtjevni šef i direktor Ton, koji je doslovno svinja, samo cijeli dan vježba svoj golferski zamah (palicom koju uvijek ima pri ruci u uredu), a postoji čak i jedan menadžer koji uvijek ima spremnu prečvrsto zatvorenu staklenku samo kako bi vikao na Retsuko kad je ne može otvoriti. Aggretsuko gledateljima tako nudi prikaz svakodnevnih mikroagresija, naizgled malih kompromisa koji izjedaju dušu i s vremenom dotuku ljude. Ne radi se samo o pronicljivom portretu “radne kulture” i “kulture rada”, nego i vrlo autentičnom prikazu seksizma s kojim se žene suočavaju u modernim radnim uvjetima.
Jedini ispušni ventil za Retsuko je odlazak u karaoke bar svake večeri i pjevanje death metala. Za japansku kulturu u kojoj je idealna žena ona koja govori tihim i nježnim glasom, vječnim glasom djevojčice, izuzetan je vid otpora prikaz žene koja neobuzdano i nimalo sladunjavo vrišti. Zanimljivo je da iza maskote lika Aggretsuko stoji poznata kompanija Sanrio, ista kompanija koja je stvorila Hello Kitty, maskotu koja je godinama služila kao svojevrstan “blesavi” bijeg iz opresivne japanske svakodnevice i koja doslovno nema usta. Retsuko je netipična i zato što nema nikakvih ambicija u životu osim “da bude sretna”. Uglavnom je death metal jedino za što je sigurna da je čini sretnom, pa uvijek sa sobom nosi mikrofon i u treštećem karaoke baru razbija okove posla. Postaje tako veća od života, odnosno - taman toliko velika da shvati da je život jedan i velik.
Izvor naslovne fotografije: IMDB
Autorica teksta:
Preporučite članak: