Od 2006., kada je u Hrvatskoj prvi put odobren status azilanta, do 2020. ukupno je odobreno 795 međunarodnih (s neograničenim rokom trajanja) i 144 supsidijarne zaštite (s određenim vremenskim rokom do kojeg vrijede). Brojke kažu da traženje azila u Hrvatskoj nije baš popularno, a koji su razlozi tome, tko su ljudi koji su ipak odlučili ovdje ostati i kakav je njihov radnički status pitali smo Anu Ćuću iz Centra za mirovne studije (CMS).

MUP koristi pandemiju kako bi onemogućio pristup udrugama

Ana kaže kako je teško doći do podataka o trenutnom broju zahtjeva za azilom i podacima otkuda ljudi dolaze, s obzirom da ih Ministarstvo unutarnjih poslova objavljuje na periodičnoj bazi. Ipak, iz statističkih podataka može se saznati da po spolu prevladavaju muškarci, ali razlike nisu velike.

“U posljednjih godinu dana, do kraja rujna 2020. supsidijarna zaštita odobrena je za 92 muškarca i 52 žene, a međunarodna zaštita za 523 muškarca i 272 žene. Najviše azilanata dolazi iz Afganistana, Iraka, Sirije, Irana, Turske i Egipta“, kaže ona.

I socioekonomska pozadina informacija je do koje se teško dolazi. CMS je do  jeseni 2018. godine imao pristup zagrebačkom prihvatnom centru Porin, no MUP je odbio produljiti ugovor za pristup, uz obrazloženje da su potrebe azilanata pokrivene prisustvom drugih organizacija.

“To nije istina”, kaže naša sugovornica, “Mi smo radili na učenju jezika, pomagali u traženju stana i slično, a pretpostavljamo da produljenje nije došlo jer je u periodu prije isteka ugovora CMS postao dosta vokalan oko nasilja koje se događa na hrvatskim granicama. Zbog toga ne dobivamo ni neke bazične informacije, npr. koliko je ljudi u proteklom mjesecu podnijelo zahtjev za azilom ili koliko je ljudi deportirano. Uputili smo pismo za ponovni ulazak, no nismo nikada dobili odgovor. U međuvremenu su i ostale organizacije, osim Crvenog križa i Liječnika svijeta, izgubile pristup zbog epidemiološke situacije. Tako MUP komunicira, ali mi se bojimo da se zapravo epidemiološka situacija koristi da se na malo dugotrajnije vrijeme onemogući pristup organizacijama civilnog društva.”

“Nisu vjerovali da je moja diploma original”

CMS i organizacije civilnog društva iz Češke, Slovačke i Mađarske provele su u sklopu projekta CAREER PATH istraživanje o mogućnostima uključivanja državljana tzv. trećih zemalja na tržište rada. U istraživanju je sudjelovalo ukupno 80 osoba različitih obrazovnih i socioekonomskih pozadina, no problemi s kojima su se susretali vrlo su slični.

Jedan od preduvjeta za integraciju na tržište rada jest priznavanje kvalifikacija. Međutim, azilanti i tražitelji azila vrlo često nisu imali nikakvu podršku u tom procesu, te su se susretali s teškoćama s priznavanjem kvalifikacija stečenih izvan Evropske unije. Jedan sudionik istraživanja koji ima boravak u Hrvatskoj rekao je: “Nisu vjerovali da je moja diploma original.”

Drugi problem jest jezična barijera, koja nastaje zbog nedovoljnog broja sati učenja hrvatskog koji organizira država – samo sedamdesetak – nakon čega su ljudi prepuštani daljnjem samostalnom financiranju učenja jezika, ako žele savladati jezik bolje od A1 razine. Sudionici istraživanja smatraju da poslodavci ne žele uložiti dodatnu energiju kako bi ih zaposlili, jer izbjegavaju dodatnu birokraciju i obaveze – domaće radnike jednostavnije je zaposliti.

Ana Ćuća, CMS


“Velik broj poslodavaca nije sklon zapošljavanju izbjeglica, pogotovo tražitelja azila, jer je njihova situacija neizvjesna. Jedan od razloga je dugotrajan birokratski postupak koji nalaže kako mora proći 9 mjeseci od podnošenja zahtjeva kako bi tražitelj ostvario svoje pravo na rad, te mu MUP mora izdati dozvolu za rad. Kombinacija perioda čekanja od 9 mjeseci, i zatim dobivanja dozvole, zna obeshrabriti poslodavce koji su stupili u kontakt s tražiteljima i ponudili bi im zaposlenje. Drugi faktor je kućni red za one koji žive u Porinu – moraju se svake večeri prijaviti u Porin, i to do određenog vremena, otprilike do 23 sata, pa bi se smjene trebale oblikovati prema tome”, komentira Ana Ćuća.

Budući da se ne mogu zaposliti na poslu koji bi htjeli, azilanti i tražitelji azila prisiljeni su prihvatiti prekarne poslove: rad preko kratkoročnih ugovora i rad na crno, koji se većinom svode na slabo plaćen, teži fizički rad.

“Ljudi se osjećaju loše jer ne mogu naći ono što bi htjeli. Jedini poslovi koje mogu raditi su oni na kojima ih nitko ništa ne pita, na kojima komunikacija s kolegama i šefom ne postoji i za ništa nije bitno njihovo mišljenje, nego samo rade fizički rad koji nitko drugi neće”, kaže Ana Ćuća i nastavlja: “Ponekad ne znaju da rade na crno, jer ne postoji sustav informiranja azilanata ili tražitelja azila od institucija. NGO-ovi pokušavaju to raditi, ali teško je, jer ne postoje sredstva. Sindikati nisu prepoznali važnost pružanja podrške.”

Prema podacima HZZ-a o osobama koje s burze ulaze na tržište rada, najčešći poslovi na kojima su se azilanti i tražitelji azila s pravom na rad zapošljavali u 2020. su skladišni radnik, pomoćni kuhar, čistač, perač automobila, radnik na proizvodnoj liniji, pralja, prodavač, vozač teretnog vozila, brusač i ličilac i sl. “U evidenciji nezaposlenih zastupljeniji su muškarci i značajno se više zapošljavaju, no nema značajne razlike među zanimanjima u kojima se zapošljavaju”, kažu iz HZZ-a. Naša sugovornica kaže da o ženama ima jako malo podataka, što znači da su u lošijem položaju jer se rjeđe prijavljuju na zavod i da im zbog toga treba dodatna podrška.

Osim toga, institucije koje bi trebale pružiti podršku u integraciji na tržište rada (zavodi i savjetovališta za zapošljavanje i integraciju) svoj posao ne obavljaju. Zbog toga sudionici istraživanja imaju osjećaj da su “teškoća” u sustavu. Također potvrđuju da pristup informacijama nije osiguran, i da spore i previše birokratizirane procedure stoje na putu do zaposlenja.

Moramo napomenuti da tražitelji azila imaju pravo na rad tek devet mjeseci nakon što su podnijeli zahtjev za međunarodnom zaštitom i tek nakon što dobiju dozvolu od MUP-a.

“Dok čekaju odluku, smješteni su u Porinu i nalaze se u svojevrsnom limbu. Taj limb može trajati od 7-8 mjeseci do čak dvije godine. Imaju pravo na pomoć od stotinjak kuna mjesečno. Limb znači da ljudi godinu-dvije provode u prihvatnom centru, ne znajući je li Hrvatska njihov dom ili ne, a ako dobiju odbijenicu moraju napustiti njezin prostor u roku od 30 dana.

Jedno od druženja uz ples i pjesmu kolektiva Afro Badinya, FOTO: CMS


Dok nije bilo COVID krize različite organizacije provodile su radionice s raznim sadržajima, kako bi pomogle i ubrzale proces integracije. Država ulaže minimalne napore, proces je spor i obeshrabrujuć, pa tražitelji azila odlaze zbog manjka podrške. Proces zapošljavanja ide preko HZZ-a, dvije osobe rade primarno s azilantima. Taj odsjek bi trebalo proširiti, omogućiti prostor prevoditeljima i interkulturnim medijatorima koji bi olakšali komunikaciju”, objašnjava Ana Ćuća.

“Budi sretan i da ti daju posao”

Jednom kad posao uspiju pronaći, azilanti i tražitelji azila opet se suočavaju s nizom problema. Predrasude su jedan od njih.

“Česta je diskriminacija od strane kolega, znaju ih nazivati i pogrdnim imenima, ako netko ostavi bakšu neće podijeliti s azilantom, često će mu ostavljati teže fizičke poslove, dok će oni otići na gablec ili kavu, postoji niz takvih momenata na individualnim razinama...”, objašnjava Ana, a potom navodi i pozitivan primjer – jedna veća kompanija zaposlila je izbjeglicu, a prije toga pripremila ostale radnike da dolazi osoba koja ima drugačiju kulturnu pozadinu i ne govori hrvatski, te su osobi koja zna engleski dali da ju upoznaje s poslom.

“Nažalost, više je negativnih primjera”, kaže ona, “prilike za rad su toliko rijetke da čak i kad rade prekovremene, a nisu plaćeni ili doživljavaju mobbing, izbjeglice nisu skloni davanju otkaza, jer ih je strah hoće li se pojaviti nova prilika za zaposlenje.

Stvorena je kultura svijesti ‘budi sretan i da ti daju posao’, što je donekle razumljivo u situaciji kad ljudi dvije godine pokušavaju naći posao, dok im država sufinancira stanovanje u Porinu, a vrata im se konstantno zatvaraju iz različitih razloga. Problematične situacije prešute, jer ih je strah, ili ne znaju prepoznati da se radi o kršenju prava, jer ne znaju svoja prava, ili misle da je to normalno.”

Početkom pandemije oko Porina je podignuta i ograda, FOTO: Ivana Perić


Za vrijeme pandemije situacija azilanata i tražitelja azila, koji su ionako u lošem položaju i riziku od isključenosti, dodatno se pogoršala.

“U situacijama kad je dolazilo do otpuštanja zbog COVIDa, oni su bili prvi koji su dobili otkaz. Onima kojima je trebala hitna pomoć za plaćanje režija i kupovanje bonova za hranu uspjeli smo proslijediti određena novčana sredstva. Oni prvi podnose teret krize. Neki još nisu uspjeli pronaći novi posao u ovim još restriktivnijim uvjetima.”

Kako se izboriti s nabrojanim problemima? Neke odgovore dali su sudionici istraživanja: oni smatraju da sistem mora biti osjetljiviji prema državljanima trećih zemalja koji traže posao i da radnici zaposleni u državnim službama koje se bave integracijom moraju imati sve relevantne informacije, uključujući i obrazovne mogućnosti koje nude nevladine organizacije i druge institucije.

Zatim, HZZ bi trebao provoditi kvalitetnije konzultacije oko pronalaska posla, država bi trebala organizirati tečajeve jezika, trebalo bi urediti sustav prepoznavanja kvalifikacija stečenih izvan EU ili omogućiti dodatnu specijalizaciju za poslove koji se traže. Državljani trećih zemalja kojima je status reguliran preko dozvole za rad smatraju da bi ih poslodavac za posao trebao početi pripremati već u zemlji iz koje dolaze, što bi uključivalo učenje jezika i upoznavanje s kulturom zemlje u koju dolaze raditi.

Konačno, “društva bi trebala biti gostoljubivija. Postoji puno predrasuda s kojima se državljani trećih zemalja svakodnevno suočavaju. Političari bi trebali raditi na izgradnji narativa koji ne prikazuje strance kao ‘neprijatelje’, nego ih predstavlja kao bitan dio zajednice”, kaže jedna preporuka.

Politika agresivnog nacionalizma koju provodi hrvatska Vlada i ksenofobija koju šire mainstream mediji potpuna su suprotnost preporuci. Organizacije civilnog društva do sada su igrale veliku ulogu u integraciji izbjeglica, no potrebno je i uključivanje drugih aktera, poput medija i sindikata, kako bi ih se pravovremeno informiralo o pravima i mogućnostima koje imaju. Osim toga, potrebno je konstantno vršiti pritisak na državu, kako bi počela poduzimati korake navedene u preporukama sudionika istraživanja.

Izvor naslove fotografije: Pixabay
Autorica teksta:

Ana Vragolović


Preporučite članak: