Dok međunarodne sindikalne organizacije već desetljećima u svoju borbu za radnička prava uključuju i LGBTIQ radnike te adresiraju njihove specifične probleme, u Hrvatskoj se na Povorci ponosa i dalje ne može vidjeti ni jedna sindikalna zastava. Završio je Mjesec ponosa, ali borba LGBTIQ radnika nastavlja se. Piše Dunja Kučinac.
„Trans radnici su radnici i sindikalisti i dio su našeg pokreta. (…) Znamo da je krivo kada se jedan od naših članova boji doći posao zbog straha da će doživjeti uznemiravanje i nasilje od strane kolega. Znamo da je krivo kada šefovi zakinu dio radnika za prava i benefite koje daju ostalima. Znamo da je krivo kada se bilo kojeg našeg člana ismijava na poslu. (…) Znamo da je krivo kada se naš član boji obratiti sindikatu za pomoć zbog straha da će biti odbijen. Znamo da je krivo kada većina šuti i gleda kako netko od članova sindikata pati.“ Ove rečenice stoje u uvodu vodiča za pomoć radnicima u tranziciji Kanadskog radničkog kongresa (Canadian Labour Congress; CLC), najveće sindikalne organizacije u Kanadi, koja se zaštitom LGBTIQ radnika bavi još od sedamdesetih. Osim ovoga, objavila je i sličan priručnik za izradu kolektivnih ugovora tako da uključuju i mjere podrške LGBTIQ radnicima.
O tome da trans osobe uglavnom na poslu zbog straha nisu aut, odgađaju ili skrivaju tranziciju i trpe diskriminaciju na svakom koraku mogli smo prošlog tjedna čitati i čuti od LGBTIQ organizacija i trans osoba, naših kolega radnika, prijatelja i drugarica iz Hrvatske. Međutim, u toj je iznimno prekarnoj priči prepunoj diskriminacije na intervjuima za posao, dostavljačkom biciklu i u cubicleu odjela za korisničku podršku, problema s odlascima na bolovanje, skrivanja i poricanja tuđeg i vlastitog identiteta i straha od otkaza falio ključni protagonist koji bi se s tim problemima u svakoj sličnoj radničkoj priči inače trebao obračunavati – sindikat. Ni jedan domaći sindikat nema ni sekciju ni program podrške LGBTIQ radnicima – čak ni sustavnih projektnih aktivnosti kroz koje bi „odrađivao“ nešto od tog posla u suradnji s udrugama civilnog društva. Jedini koji iza sebe ima nešto angažmana oko ovih tema je Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) koji je kroz svoju Žensku sekciju surađivao s organizacijama civilnog društva Kontra i Iskorak na projektima "Zajedno za LGBTIQ ravnopravnost na radnom mjestu" i „Zajedno protiv LGB diskriminacije na radnom mjestu“.
Istovremeno, kanadski CLC nije jedini na globalnoj sindikalnoj sceni koji je ne samo prepoznao specifičnu poziciju svojih LGBTQI+ članova, nego i uložio napore u njeno poboljšanje. Sličan vodič za podršku tijekom tranzicije prije tri godine objavila je španjolska Konfederacija sindikata radničkih povjerenstava (Comisiones Obreras; CCOO). Britanski Kongres sindikata (Trades Union Congress; TUC) nedavno je pokrenuo mrežu „Sindikati za trans prava“, a UNI Global Union se podrškom LGBTIQ radnicima bavi u okviru svog Odjela za jednake mogućnosti. Najveća i najstarija konfederacija sindikata u Italiji, Talijanska opća konfederacija rada (Confederazione Generale Italiana del Lavoro; CGIL), koja je jedan od svjetskih sindikalnih pionira obrane LGBTIQ radnika i radnica s kojom je počela prije više desetljeća, svoju ju podršku intenzivirala zadnjih pola godine prepoznavši ih kao jednu od glavnih meta ultra desne vlade Giorgie Meloni.
Među vijestima iz prakse, naći ćemo između ostalih i sljedeće: da je CGIL, primjerice, u nizu kompanija u sektoru dostave izborio da trans radnici mogu koristiti izabrano ime koje odgovara njihovom rodnom identitetu i prije nego su im izmijenjeni dokumenti. Do tada su, kako je objasnio CGIL-ov Sandro Gallittu, trans dostavljači znali biti izloženi diskriminaciji i potencijalnoj agresiji kupaca ako njihov rodni identitet i ime u aplikaciji nisu bili usklađeni. Upravo je CGIL pokrenuo i pritisak prema ukidanju zastarjelog talijanskog zakona iz 1982. godine koji trans osobama dozvoljava promjenu dokumenata tek nakon operacije promjene spola, a izborio je i niz kolektivnih ugovora koji su izjednačili roditeljska prava LGBTIQ i heteroseksualnih radnika puno prije nego se to dogodilo na razini nacionalne legislative.
Autani sindikalni vođe dobar su pokazatelj inkluzivnosti sindikata
Brojimo, dakle, sve mahom velike, ozbiljne i stare sindikate i sindikalne saveze koji su u svoju praksu, a za neke možemo već reći i tradiciju, upisali i borbu za radnička prava svojih LGBTIQ članova. O situaciji na međunarodnoj sindikalnoj sceni ovog smo put imali priliku razgovarati s Jamesom Cavalluzzom, koordinatorom kampanje za prava LGBT+ radnika Međunarodne federacije sindikata u javnom sektoru (Public Services International; PSI), dok se na domaću situaciju i dosadašnji angažman SSSH oko LGBT radnika osvrnula njihova izvršna tajnica za međunarodne odnose i razvoj organizacije Dijana Šobota.
Cavalluzzov angažman oko zaštite LGBT+ radnika, objašnjava, odvija se na dvije ključne razine: jedna obuhvaća rad kroz PSI, a druga kroz platformu LGBTI workers Globalnog vijeća sindikata (Council of Global Unions), saveza međunarodnih federacija iz svih sektora. PSI koji se ovom temom bavi nešto više od 25 godina nastoji, kaže, podržati svoje članske sindikate diljem svijeta u njihovom radu na unapređenju LGBTI jednakosti, ali i ohrabriti ostale koji još ništa ne poduzimaju da krenu u tom smjeru. Često se ta podrška sastoji od transfera znanja. Iako su okolnosti u kojima djeluju sindikati u svijetu međusobno različite, pa tako i prakse i programi koje u konačnici razvijaju, objašnjava, od velike je pomoći da mogu na postojećim primjerima vidjeti što je uopće moguće poduzeti i čemu bi bilo dobro dati prioritet pa to prilagoditi vlastitim lokalnim okolnostima. Pritom bi, napominje, svaki sindikat trebao djelovati na dvije razine: onoj vanjskoj, usmjerenoj LGBT+ radništvu, koja se tiče kolektivnog pregovaranja i javnog zagovaranja njihovog boljeg položaja, ali i na onoj unutarnjoj, fokusiranoj na sam sindikat i njegovu uključivost za LGBT+ sindikaliste.
Upravo su autani LGBT+ sindikalni vođe, ističe Cavalluzzo, jako dobar pokazatelj toga koliko je pojedini sindikat zapravo inkluzivan. U mnogim sindikatima LGBT članovi i aktivisti nisu dovoljno vidljivi i nisu nikada uspjeli probiti sindikalni stakleni strop, govori, dok je istovremeno mnogo međunarodnih primjera sindikata čiji su predsjednici ili vođe autani članovi LGBT zajednice. No to se, dodaje, nije dogodilo preko noći. Jedan od alata za postizanje vidljivosti unutar pojedinog sindikata koji se Cavalluzzu čini najčešćim i najuspješnijim je samoorganizacija odozdo i postupna izgradnja šire podrške. Pritom LGBT+ aktivisti često ulaze u prirodna unutarsindikalna savezništva s drugim progresivnim strujama – ženskim sekcijama, sekcijama mladih, katkada grupama rasijaliziranih radnika ili radnika s invaliditetom. Takav tip savezništva s vremenom dovodi i do veće reprezentativnosti LGBT+ sekcije u samom sindikatu.
Sindikati bi trebali prepoznati specifične potrebe svojeg članstva
Međutim, ono s čim se LGBT+ sindikalni vođe često suočavaju je svojevrsna getoizacija: „Ljudi o tebi misle samo kao o onom LGBTI liku, iako si ti i sindikalni vođa. Zato se LGBT+ sindikalni aktivisti i vođe obično moraju dodatno dokazivati širem članstvu. Moraju im dokazati da imaju široku sindikalnu viziju i podršku šireg članstva.“ S obzirom na to da je organiziranje najučinkovitiji alat u radničkim rukama, nastavlja Cavalluzzo, ono je i ključna poluga LGBTI sindikalista za postizanje promjena unutar vlastitog sindikata, pri čemu se često moraju boriti s macho kulturom i neprepoznavanjem intersekcionalnosti: „Mnogi od nas bi voljeli da nam naš sindikat prirodno, sam od sebe postane saveznik. Ali iskustvo mene i mojih kolega pokazuje da je u svakom od naših sindikata došlo do trenutka kada smo se doslovno morali boriti za taj sindikat“.
U toj se borbi, nerijetko, aktivisti suočavaju s argumentom da „sindikat zastupa sve radnike“ i da „među njima ne pravi nikakve razlike“. Taj je argument, objašnjava Cavalluzzo, šupalj i prikriva činjenicu da sindikat naprosto nije odradio posao koji bi trebao: „Istina se obično pokaže u odgovorima na pitanja kako se ti sindikati bave slučajevima diskriminacije, kako reagiraju ako njihovi LGBT+ članovi ne ostvare sva prava kao ostali radnici, odražava li njihovo vodstvo raznolikost njihovog članstva i pokrivaju li kolektivni ugovori koje sklapaju probleme diskriminacije. Trebali bi, dakle, prepoznati specifične potrebe svojih članova, kao što se trebaju baviti i pitanjima porodiljnog dopusta ili seksualnog uznemiravanja. Rečenica 'zastupamo sve svoje članove' je naprosto jadna isprika i mehanizam izbjegavanja realnosti, odnosno činjenice da je sindikalno članstvo raznoliko.“
Upravo je stav kako su za sindikat svi radnici jednaki i nema potrebe izdvajati posebne skupine jedan od razloga zašto, smatra Dijana Šobota iz SSSH, u Hrvatskoj još nije postignuta dovoljna razina osviještenosti među sindikalistima o važnosti i obavezi borbe protiv diskriminacije LGBTIQ radnika. SSSH stoga, kaže Šobota, „potiče skupine radnika koje svoju različitost osjećaju kao teret da se organiziraju kako bi bolje artikulirali i štitili svoje specifične interese kao što je, primjerice slučaj s mladima i ženama“. S obzirom da još nije organizirana LGBT sekcija, njihova Ženska sekcija preuzima taj „dnevni red“ na sebe, iako i dalje ne u dovoljnoj mjeri i sustavno, govori Šobota.
Međutim, ističe da jedan od razloga neprepoznavanja specifičnih problema LGBT radnika leži i u činjenici da radi straha često skrivaju svoju seksualnu orijentaciju ili rodni identitet (o čemu smo pisali zadnjeg puta): „Nevidljiva je i statistika u tom pogledu i, prema našim saznanjima, nema nekih novijih, pouzdanih podataka o tome koliko LGBT radnika ima. Neka ranija istraživanja i procjene govore da ih čak 50 posto skriva svoju orijentaciju; također, ne znamo ni koliko je takvih radnika u sindikatima. U jednoj starijoj anketi, provedenoj u vrijeme navedenog projekta, samo je oko 17 posto LGBT radnika odgovorilo da su članovi nekog od sindikata.“ Poruka koju SSSH šalje LGBT radnicima, napominje Šobota, jest „poziv na sindikalno organiziranje i artikuliranje svojih specifičnih problema i interesa, poruka da su dobrodošli u naše članstvo i da su sindikati organizacije koje će ih štititi i pomoći im odškrinuti vrata vidljivosti na radnome mjestu i u društvu.“
Sindikati imaju veliku ulogu u zagovaranju inkluzivnijih javnih usluga
Razočaravajuće je, kaže Cavalluzo, da nije vidio sindikate kada je bio na prošlogodišnjem beogradskom EuroPrideu, kao ni to da ih mi nismo vidjeli na ovogodišnjem zagrebačkom. Međutim nada se, dodaje, da razlog nije nužno taj da se ne žele organizirati oko LGBT tema, nego neznanje gdje da počnu i zabrinutost oko reakcije šireg članstva. Treba prihvatiti to da sindikalno članstvo, osobito ono starije, može imati konzervativne stavove i da je njihova senzibilizacija težak posao, govori Cavalluzzo: „To je realnost, ali nije izgovor da se ne radi ništa. Ne možete samo mahnuti čarobnim štapićem i povesti članstvo u smjeru u kojem želite. Taj rad često uključuje teške razgovore jedan na jedan, licem u lice. Pritom naš cilj ne bi trebao biti da konzervativne ili, recimo, religiozne članove sindikata potpuno preobratimo, nego da ih navedemo da shvate da usprkos našim različitostima međusobno imamo puno više sličnosti nego što ih imamo sa šefom i da se moramo držati skupa jer je poanta sindikata upravo u radničkoj solidarnosti.“ Cavalluzzove nas riječi, dopustit ćemo si kratku digresiju, podsjećaju na poznati historijski primjer podrške koju je osamdesetih londonska grupa „Lezbijke i gejevi podržavaju rudare“ (LSGM) dala velškim rudarima u štrajku i borbi protiv zatvaranja rudnika pod Thatcherinom antisindikalnom čizmom. „Rudarska je zajednica zaključila da im, pošto mediji uporno lažu o njima samima, onda nije vjerovati ni kad blate queer zajednicu. Učilo se tijekom same borbe“, pišu Mia i Lina Gonan o tom događaju.
Osim toga, dodaje Cavalluzzo, svaki tradicionalni sindikat koji ne njeguje progresivne vrijednosti oko raznih socijalnih pitanja vjerojatno će se suočiti s izazovom kada pokuša privući mlađe članstvo u svoje redove. Na vezu između aktiviranja oko LGBT tema i strukturnog pomlađivanja sindikata ukazuje i izvještaj UNI Global Uniona iz prošle godine, prema kojem velik broj ispitanika smatra da bi sindikati, ako žele okrenuti kurs prema većoj podršci LGBT zajednici, trebali propustiti mlade na isturenije sindikalne pozicije.
S obzirom na to da se PSI, osim što okuplja sindikate iz javnog sektora, javno bori protiv njegove privatizacije i zalaže za njegovu što veću dostupnost, Cavalluzzo napominje da sindikati mogu imati važnu ulogu u zagovaranju ne samo snažnih, nego i inkluzivnih javnih usluga, poput zdravstvene skrbi koja bi mogla biti prilagođenija potrebama starijih LGBT+ ljudi. „To bi moglo pomoći izgradnji povjerenja građana u javne usluge, nasuprot brojnim korporativnim medijima koji to povjerenje obično nastoje narušiti“.
I dok se iznad brojnih međunarodnih radničkih organizacija već nadvija LGBTIQ duga, u Hrvatskoj sindikati tek trebaju prionuti na posao i učiti od stranih kolega i domaćih organizacija civilnog društva. Ako želimo biti optimisti, možemo se pritom nadati da se taj eventualni rad neće obavljati samo projektno i kratkoročno, odnosno da se zastave duginih boja i rozo-plavo-bijele trans zastave neće uz sindikalne vijoriti samo dok traju EU projekti, nego uvijek i bespogovorno: na zidovima sindikalnih kancelarija i društvenih mreža, na prvomajskim marševima i u kolektivnim ugovorima.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Secretaría de Cultura de la Nación/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: