Kako i od čega žive vizualne umjetnice i umjetnici u Hrvatskoj ako se honorari za izlaganje u institucijama kreću od nula do 50 eura? Zašto se umjetnički rad u Hrvatskoj dovoljno ne valorizira, čak ni od strane samih strukovnih udruga koje okupljaju umjetnike? Što borba umjetnica i umjetnika može naučiti od klasičnog sindikalnog organiziranja? O ovim temama razgovaramo s likovnom umjetnicom Dinom Gligo, koja je posljednjih godina iznimno aktivna u borbi za bolje radne uvjete u polju, kako kroz neformalne umjetničke kolektive, tako i kao članica Glavnog odbora sindikata SKUPA.
Krenimo redom – možete li nam objasniti u kakvim aranžmanima rade, odnosno kakav radni status imaju vizualni umjetnici u Hrvatskoj?
Zanimljivo je pitanje tko je umjetnik i mislim da oko toga postoje nejasnoće u javnom prostoru – umjetnik može biti posve nezavisan, može biti samostalni umjetnik – u samostalnoj djelatnosti slobodnog zanimanja, obrtnik, pa čak i zaposlen. Najreguliraniji je status samostalnih umjetnika članova Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU) koji imaju reguliran status, razne obveze i ograničenja ali i osigurane mjesečne doprinose te olakšice koje rezultiraju povoljnijim honorarima (ili mogućnost izdavanja računa). Treba dodati, da biste imali taj status, ne smijete biti zaposleni, nego morate raditi isključivo kao slobodni autor, i to u okviru zakonski propisanih kvalitativnih, kvantitativnih i fiskalnih kriterija. Najveći broj umjetnika radi bez reguliranog statusa (što je moguće i uz zaposlenje), eventualno su članovi umjetničkih strukovnih organizacija što im može omogućiti simbolične porezne olakšice pri ugovaranju posla. Takvi umjetnici se temeljem umjetničkog rada ne vode kao zaposleni, ali nisu tražitelji posla. Ne trebaju posao – imaju ga, i drugi dohodak im najčešće čini jedini prihod. Primjer problema takvog statusa je što se odnedavno nezavisni autori, tzv. freelanceri (ako nisu osigurani drugim temeljem) svaka tri mjeseca moraju javljati Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje kako ne bi izgubili pravo na besplatno osnovno zdravstveno osiguranje (koje zapravo već plaćaju putem doprinosa na honorare). Kako državi, instituciji ili sustavu objasniti da ne tražite posao i ne želite biti na burzi da biste dobili posao kao slikar ili performer jer takav posao ne postoji? Ja sam netom poslije magisterija kiparstva bila na burzi i jedina ponuda koju sam dobila bila je ponuda za posao punjenja kuverti. Otad radim kao nezavisna, zatim i samostalna umjetnica, umjetnička voditeljica te kulturna radnica, sindikalistica i volonterka u neprofitnim organizacijama.
Zadržimo se kratko na ovoj temi: ima li umjetnika zaposlenih u klasičnim radnim odnosima?
Postoje umjetnici koji su zaposleni možda i na neodređeno, primjerice scenski ili glazbeni umjetnici (iako ni njihovi uvjeti često nisu baš dobri), dok vizualnih umjetnika koji su zaposleni i na poslu kontinuirano rade umjetničku produkciju ne znam puno (eventualno ako kao umjetnički posao priznamo menadžerske i upravljačke pozicije kao što su umjetnički voditelji). Posla za npr. kipare, grafičare ili digitalne umjetnike ima ali u primijenjenim umjetnostima, na poslovima kao što su restauracija, proizvodnja, promocija, kao i u obrazovnom sustavu te možda i filmu. Ako netko želi raditi kao umjetnik na svojim projektima, ovisi ili o ulasku u status samostalnog umjetnika ili o nereguliranom statusu koji sam opisala te eventualno samozapošljavanju, npr. putem obrta ili umjetničke organizacije, kao i tržištu (koje u RH nije razvijeno a nije inherentno nužno niti moguće rješenje za sve umjetničke izričaje).
Vi ste, koliko znam, u statusu samostalnog umjetnika. Koliko ga je teško ostvariti?
Primarni okvir koji na to utječe su godišnja sredstva koja sama država raspodjeljuje za doprinose a koja ograničavaju mogući broj novih samostalnih umjetnika. Sljedeća razina odlučivanja je legislativni okvir sa zakonski propisanim kriterijima a zatim i odluke članova stručnog povjerenstva čiji članovi dolaze iz redova Ministarstva kulture, samog HZSU te strukovnih organizacija – no samo onih koje imaju pravo predlaganja članova u HZSU prema zakonski preddefiniranim područjima umjetničkog stvaralaštva. Trenutno tim područjima nisu obuhvaćene sve strukovne organizacije u Hrvatskoj (npr. one cirkuskih ili interdisciplinarnih područja pa čak niti likovni kustoski/kritičari/teoretičari) i smatram da tu ima prostora za velik napredak i uključenje novih strukovnih organizacija, što bi potencijalno rezultiralo boljim razumijevanjem različitih profila potencijalnih članova i inkluzivnijim sustavom.
Pri procjeni prijave gleda se koliki je doprinos prijavitelja javnoj sferi te zadovoljava li financijske i umjetničke brojčane kriterije – kako radi, koliko djeluje. S obzirom na slabe radne uvjete umjetnika srećom ne gleda se donji prihodovni cenzus. Sve su discipline dosta konkurentne, a vizualno područje možda i ponajviše (gdje je članova oko 600, što čini oko pola ukupnog broja aktivnih članova HZSU, pored 100-200 članova u svakom od ostala 4 područja). Ja sam članica HZSU od 2018. godine (od 2022. i članica Skupštine kao jedna od 8 predstavnika likovnog područja) no radim u području multimedije koje nije prezasićeno jer je institucionalna edukacija u Hrvatskoj još uvijek prilično tradicionalna. Mislim da jako puno autora i autorica u Hrvatskoj zadovoljava apsolutno sve kriterije i da bi svi koji zadovolje umjetničke kriterije trebali imati automatsku mogućnost jednostavnog poreznog i socijalnog (samo)reguliranja umjetničkog statusa. Znam mnogo izvrsnih umjetnika i umjetnica koji godinama nisu uspijevali ući u status samostalnih, unatoč visokoj kvaliteti rada i angažmana.
Ogroman problem prekarijata s kulturne scene, osobito frilensera i umjetnika, jest pitanje radnog staža. Nezavisni kustos koji je većinu profesionalnog života radio putem autorskih ugovora će, recimo, na natječaju za posao na kojem se gledaju godine formalnog radnog staža teško konkurirati kolegi koji je bio zaposlen u instituciji, a o mirovinama da i ne pričamo. Zadnjih 6 godina se obračunava staž i na temelju autorskih – kako to izgleda u praksi za same vizualne umjetnice?
Od 2017. godine se i autorskim honorarom može steći mirovinski staž proporcionalno iznosu honorara. On se računa tako da se godišnji iznos osnovice za obračun doprinosa honorara podijeli s iznosom bruto prosječne mjesečne plaće u toj godini. To se odnosi na one umjetnike koji nisu u statusu samostalnih umjetnika (čiji se pak staž ostvaruje iz doprinosa iz državnog proračuna). Dakle, postoje mehanizmi za valorizaciju autorskog rada, ali ih se stihijski primjenjuje. Umjetnici toliko malo uprihođuju u odnosu na državni prosjek da se postavlja pitanje kako tako slabo plaćen rad uopće može biti legalan. Kako može biti legalno da umjetnik zaradi 100 eura neto za pripremu i postav samostalne izložbe (ako uopće i bude plaćen), a mora uprihoditi više od 30 tisuća eura neto godišnje da bi stekao jednu godinu mirovinskog staža? Koliko godišnje moramo imati izložbi i zašto se umjetnički rad ne može vrednovati kao radno iskustvo?
Npr. kontinuirano radim od 2012. a iz statusa samostalne umjetnice imam 3 godine staža te samo 3 godine staža izvedenog iz doprinosa iz drugog dohotka, sveukupno samo 6 godina.
Zar je moguće da su honorari za izlaganje samo 100 eura neto?
Toliko je otprilike (100-150€) nedavno bio neto honorar za samostalnu izložbu u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika (HDLU), dok npr. 36. Salon mladih uopće nije pružio nikakvu podršku iako sam kustosima iskomunicirala da ne mogu producirati i putovati besplatno. Za sudjelovanje sam morala sama naći sredstva u poprilično kratkim rokovima, sama sam morala osigurati produkcijske resurse kao i putne troškove kako bih sama mogla organizirati postav, uz minimalnu tehničku podršku organizatora. Tako nedorečene produkcije najčešće polako ali sigurno eskaliraju u vrlo loše uvjete za umjetnički rad. Ukupan budžet za organizaciju srednje do veće izložbe u Zagrebu može biti recimo od 10 do 100 tisuća eura, ali osim selektivne potpore (najčešće samo pozvanim i/ili inozemnim umjetnicima i to po neznanom ključu) i iako su budžeti uvelike namjenske dotacije javnih sredstava namijenjenih poticanju umjetničkog stvaralaštva – umjetnici ne budu uopće plaćeni, za prijavu sudjelovanja moraju platiti prijavnu kotizaciju, sami moraju platiti produkcijske i putne troškove kao i transport a djelo im najčešće nije uopće osigurano u slučaju štete. Smatram da je to jako neodgovorno.
Vratit ćemo se na temu zagrebačkog HDLU-a kao strukovne organizacije koja bi trebala štititi i boriti se za interese svog članstva, ali prije toga nas zanima kakva je situacija s honorarima na nezavisnoj sceni i, osobito, u javnim institucijama?
Manje i neprofitne organizacije razumiju da je i autorski rad posao te redovito i rado plaćaju obujmu i kontekstu posla prikladne honorare. Javne ustanove uglavnom umjetničke honorare niti ne uključe u svoje troškovnike. Kada sam radila s većim subjektima u Hrvatskoj (što nije često), bila sam najčešće plaćena ili simbolički ili sporadično ili nikako. Honorari za izlaganje u tzv. "najreprezentativnijim" događanjima su obično od nula (za posve gotov rad) do 50ak eura neto (za nove postave), opći uvjeti u najbolju ruku skromni, a infrastrukturna podrška vrlo slaba (pogotovo za novomedijsku umjetnost). Ustanove koje se potrude naći sredstva za troškove i koprodukciju uglavnom su one izvan žarišta i koje radi vlastite pozicije poznaju štetu sistemske marginalizacije. Zato gotovo ni ne surađujem s velikim organizatorima i rado propuštam nepovoljne otvorene pozive i produkcije na trošak umjetnika. Rado volontiram za društvene potrebe, neprofitne projekte i aktivističke inicijative – normalno je da u zajednici jedni drugima pomažemo, ali kada ustanova traži besplatan rad ili djelo umjetnika, smatram da ne ispunjava svoju svrhu – koja nije hiperprodukcija događanja već podržavanje i ozbiljno uokvirivanje dostojanstvenih uvjeta umjetničkog stvaralaštva.
Kako je moguće da je takva situacija normalizirana i da opstaje?
Društveni konsenzus besplatnog i nereguliranog umjetničkog rada postoji već jako dugo, predugo. Među pobornicima neplaćanja i deregulacije umjetničkog rada – prevladava stav da organizator umjetniku daje protuuslugu: platformu za promociju ili daljnju produkciju. Podrazumijeva se da će umjetnik, proizvesti, pripremiti i/ili prilagoditi djelo ili provesti proces besplatno zato što mu trebaju afirmacija i promocija. Na kraju krajeva, mora izlagati da bi mogao konkurirati za status samostalnog umjetnika, da dobije sljedeću izložbu, pravo na "besplatno" zdravstveno osiguranje (već plaćeno doprinosima) ili možda ipak uspije nešto prodati (iako ni pravni okviri prodaje nisu posve jasni)… Postoji, dakle, sistemski pritisak da se djeluje, najčešće besplatno, kako bismo mogli napredovati u poslu i kako ne bismo bili isključeni ne samo profesionalno i ekonomski nego i socijalno i društveno. Ako ne sudjelujete, jedino što vam preostaje je na burzi prihvatiti pakiranje kuverti.
Kažete da smo ga imali dugo – mijenja li se išta? Razne strukovne organizacije poput Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela ili organizacija u polju suvremenog plesa imaju svoje cjenike preporučenih honorara i trude se zagovarati i poticati članstvo i institucije na njihovu primjenu.
Drago mi je vidjeti velik napredak drugih disciplina i strukovnih organizacija. Mislim da su u likovnom području samo ULUPUH i HDD regulirali preporuke autorskih naknada za dizajn i primijenjene umjetnosti koje su vrlo svjesne količine i vrijednosti svojeg rada. Velik posao je uradila i inicijativa ZA KRUH s Kodeksom prakse. No za vizualne umjetnosti ne postoji cjenik; strukovne udruge se tim pitanjima ne bave sistemski. Rekla bih da vjerojatno u udruženjima likovnih umjetnika izvan Zagreba nije bilo mogućnosti ili prilike, a u Zagrebu nije bilo interesa jer najvećim organizacijama i njihovim procesima upravljaju ljudi kojima umjetnost najčešće nije primarna a niti jedina djelatnost te možda i nisu u prekarnoj poziciji za razliku od većine njihovog članstva.
I evo nas, vratili smo se na temu strukovnih organizacija koje bi trebale štititi položaj umjetnika. Kod nas su to društva likovnih umjetnika - u Hrvatskoj ih je više, sa sjedištima u različitim gradovima. Već smo saznali da strukovni cjenik nemamo, a da se zagrebački HDLU ne može pohvaliti ni honoriranjem umjetnika. Možete li nam malo prokomentirati rad tih organizacija?
Treba napomenuti da umjetničkih strukovnih udruga u RH ima mnogo ravnopravnih, tj. nemamo "krovnu organizaciju" koja bi univerzalno zagovarala prava svih umjetnika. Pritom su sve vrlo različite: neke su male, imaju malen broj članova i jedva opstaju, a neke imaju razmjerno velike infrastrukturne resurse i obveze. Sve su uglavnom u dobroj sinergiji, no predstavnici zagrebačkog HDLU-a recentno su zagovarali ideju jedne reprezentativne i krovne organizacije, što smatram problematičnim jer takav sustav može oblikovati daljnju centralizaciju s time i marginalizaciju umjetnika izvan velikih centara, što hrvatskoj umjetnosti može samo štetiti. Međutim, pitanje je koliko zapravo umjetnika uopće podržava takve vrijednosti. Pitanja hijerarhije uvijek su inherentno politička i smatram da su u narativima nadmetanja – pitanja prava umjetnika potpuno zaboravljena. Srećom danas se lakše informirati o raznolikostima teških klasnih pozicija i okolnostima u kojima umjetnici jedva preživljavaju.
Činjenica da je javnim institucijama ili strukovnoj organizaciji normalno ne platiti umjetnike ili ih za izlaganje platiti 100 eura i da nemaju u vidu uvjete proizvodnje je užasno problematična. No, što je s višom razinom, odnosno vašim matičnim ministarstvom – Ministarstvom kulture i medija Republike Hrvatske? U kakvoj su korelaciji javni budžet i potpore s honorarima umjetnika?
Radni uvjeti umjetnika najčešće se kroje prema alociranom javnom budžetu i onome što ostane nakon što se namire svi drugi sudionici produkcije, a ne obratno: budžeti umjetničkih događanja bi se trebali oblikovati prema dostojanstvenim uvjetima umjetničkog rada. Umjesto da se natječajnim pravilnicima programa financiranim javnim sredstvima regulira obveza uvrštavanja umjetničkih honorara, ili organiziraju povoljniji fiskalni uvjeti za umjetnost koja želi sudjelovati u tržištu, recentno su organizirani novi natječaji za sufinanciranje pojedinih etapa umjetničke produkcije. To znači da umjetnici i dalje najčešće izlažu besplatno (iako dobivanje produkcijske potpore nije zapreka dobivanju honorara) ali tek uz dodatan administrativan i menadžerski rad mogu snaći sredstva za svoj honorar. Ministarstvo kulture i medija RH je posljednjih godina otvorilo nove natječaje na koje se mogu prijaviti sami umjetnici, što smatram da je ok kao dodatna opcija – no koja ipak stvara dodatno radno opterećenje, potiče kompetitivnost i stvara dodatne prekarne uvjete u kratkim i nepredvidljivim projektnim etapama. Također, ta namjenska sredstva za kolektivne produkcije nekad se knjiže kao dohodak, što može uzrokovati fluktuacije u poreznim obvezama nositelja projekta. Ako želimo zadržati i privući generacije profesionalnih umjetnika s relevantnim i ne nužno komercijalnim praksama – moramo podržavati kontinuitet dobrih uvjeta. Kao i u svakom drugom poslu za umjetnost je potrebno vrijeme, nužan je fokus, važna je sloboda, vrijedan je kontinuitet. A mi te uvjete nemamo.
Pretpostavljam da se, u kontekstu nedovoljnih javnih budžeta i nepostojanja obaveze honoriranja umjetnika kroz javno financirane programe, kao opcija opstanka umjetnika nameću tržište ili – rad u inozemstvu?
Dio umjetnika svakako sudjeluje na tržištu rada i/ili umjetnina, osobito oni u većim centrima gdje su osim mogućnosti veći i pritisci. Njima izložbe u institucijama možda zaista služe kao promocijske platforme. Međutim, osim figurativne likovne umjetnosti postoje i čitave druge discipline, područja i faze vizualnih umjetnosti koje nisu nužno tržišno konkurentne niti tako orijentirane. Imamo relevantnu umjetničku scenu ali koja već generacijama kopni. Većina novomedijaša moje generacije više ne živi ovdje radi loših radnih uvjeta. Mislim da bi statistika o(p)stanka umjetnika u Hrvatskoj bila jako indikativna za to koliko se zapravo njeguje pluralizam umjetničkih izražaja. Pritom katkad ne može pomoći niti otvoreno tržište; teško je prevazići ograničenja domaćeg sustava izlaskom na međunarodnu scenu kada nemate niti osnovnu infrastrukturu, socijalne uvjete ili institucionalnu podršku. Teško je raditi nadgradnju na temeljima koji ne postoje.
Dotaknimo se za kraj nekih aktualnih napora za poboljšanje položaja umjetnika. Posljednjih godinu dana sudjelovali ste u neformalnoj inicijativi samostalnih umjetnika i umjetnica koji su upozorili na sramotno nizak koeficijent za mirovine i tražili njegovo povećanje. Možete li nam reći nešto o tome?
Kad ste u statusu samostalnog umjetnika, RH sama sebi (tj. u HZMO i HZZO) uplaćuje sredstva za vaše doprinose i to prema koeficijentu koji se određuje Zakonom o doprinosima. U jeku recesije 2009. godine taj je koeficijent smanjen za sve djelatnosti, a umjetnicima neobjašnjivo nije vraćen – kao da su ga zaboravili vratiti. Koeficijent za samostalne umjetnike je i prije bio nizak, 1,2 – a smanjen je na 0,8. Obračunate prema tom koeficijentu, umjetničke mirovine će biti 230 eura mjesečno, što je iznos koji je skoro upola ispod granice siromaštva. Pritom se radi o umjetnicima koji su cijeli život, prisjetimo se, radili za vrlo slabe naknade. HZSU je povremeno o tome slao dopise na koje institucije nisu odgovarale ili bi prebacivale odgovornost. U jednom trenutku se okupila kritična masa, okupili smo se u neformalnu inicijativu umjetnika, i artikulirali potrebu da se taj koeficijent vrati (i poveća), što je različitim kanalima eskaliralo do javnog oka koje je reagiralo velikom potporom. Ove je godine koeficijent vraćen sa 0,8 na početnu vrijednost (1,2), ali nije nikako kompenziran za izgubljeni period gotovo 14 godina, što je skoro trećina prosječnog radnog vijeka. Radi svega navedenog više stotina umjetnika potpisalo je kolektivnu pritužbu Pučkoj pravobraniteljici.
Osim u ovoj inicijativi, posljednjih si godinu dana i članica glavnog odbora relativno novog sindikata SKUPA – Sindikalnog kolektiva udruženih prekarnih radnica i aktivista. Koliko se iskustvo tog sindikalnog angažmana može primijeniti u polju vizualne umjetnosti?
SKUPA je donio veliku i dugo željenu novinu u civilni sektor i neprofitne organizacije, što ipak ne uključuje nužno same umjetnike (koji trebaju svoj sindikat); više je orijentiran na prekarne radnike i radnice koji u kontinuitetu rade u neprofitnim organizacijama – ali bez sigurnog radnog statusa – na određeno, projektno, volonterski, …. Sindikalno iskustvo (a i rad u trećem sektoru) mi pomaže da shvatim koliko su uvjeti u umjetničkoj domeni doista loši i ispod minimalnih standarda, koliko ima prostora za kolektiviziranje i solidarnost, ali i koja poboljšanja mogu doći od nas samih, a koja možemo i moramo tražiti od sustava. Isto tako, pomoglo mi je da prepoznam važnost skupnog donošenja odluka, zatim i manjkavosti inertnih sustava pro forma godišnjih skupština. Smatram da najveće strukovne organizacije kojima sam članica nažalost odluke ne donose zaista participativno (a time ni informirano) i da vodstvo treba snažno unaprijediti komunikaciju s članstvom. Osim toga, iskustvo u SKUPA mi je pokazalo kako pružiti podršku i sebi i svojim kolegama a pritom ne izgorjeti (što još uvijek učim).
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija, Dina Gligo: @DAB 2015, Tina Antolić © photography/Radnička prava
Tekst napisao/la:
Preporučite članak: