Large prosvjedi u tripoliju recentno  foto yara asmar 1

Od prošlog tjedna traju masovni prosvjedi u Tripoliju, drugom najvećem libanonskom gradu. Prosvjednici se okupljaju svakog dana, bacaju kamenje, pale zgrade, viču kako ne mogu više živjeti ovako, kako umiru.

Snage sigurnosti iznose vodene topove, suzavac i streljivo - sve to koriste za rastjerivanje prosvjednika. U prosvjedima je dosad ubijeno dvoje ljudi, a ozlijeđeno je najmanje 226 osoba. U bolnice je odvedeno 66 ljudi, a 160 je Crveni križ liječio na licu mjesta.

“Kao najsiromašniji grad Libanona, Tripoli je teško zapostavljen. Nije nam bez veze od svih talijanskih gradova grad prijatelj Napulj. Gradom se širi glad, bijes i frustracija. Zbog lockdowna, samo osnovni radnici i radnice smiju izići iz kuće, drugi ne smiju van, čak ni u dućan. Kažu nam da koristimo dostavu, ali većina stanovnika nema od čega živjeti, kako će još plaćati dostave? Što da nam dostave, zrak? Mi nemamo posla, nemamo državnih potpora u krizi, nemamo nikakvih opcija. Pa ni novu vladu nemamo formiranu, još od strašne eksplozije u Bejrutu”, komentira nam Miriam, aktivistkinja iz Tripolija.

Upravo je iz Tripolija krenula revolucija u listopadu 2019. godine, i brzo se rasplamsala po ostatku zemlje. U Tripoliju je zahtjev i slogan “Svi oni znači svi oni” (političke elite koje moraju napustiti vlast) proširen u: “Svi oni znači svi oni, a svi mi znači svi mi”. U prosvjedima su tako, počevši od Tripolija, kao nikad prije, artikulirani problemi izbjeglica i migrantskih radnika, patrijarhalnog nasilja i rodne neravnopravnosti, beskućništva i siromaštva, radničkih prava i rasizma, ekologije i neodrživog “razvoja”.

“Tripoli je bio i ostao centar revolucije. Ali nismo sami u ovome, povezani smo s ljudima iz Bejruta, iz drugih gradova diljem zemlje. Ne damo da nas elite razdvajaju i sektaše. Ovo je naša zemlja, želimo u njoj više od umiranja”, kaže Miriam.

Tripoli prosvjedi 2019. Foto: Chloe Domat


Prije ekonomske krize koja Libanon gazi posljednje dvije godine, gotovo cjelokupna radna snaga Tripolija
ovisila je o svakodnevnom prihodu, a 60 posto stanovništva preživljavalo je s manje od jednog dolara dnevno. Oko 70 posto stanovništva Tripolija trenutno je nezaposleno. Više od polovice stanovništva živi ispod linije siromaštva, a oslanjanje na neformalne mjere zapošljavanja dovodi ih u užasan položaj usred lockdowna i najgore ekonomske krize koju zemlja pamti.

Tripoli je tako dom nekih od najsiromašnijih ljudi na Mediteranu, ali i dijela najbogatijih libanonskih političara. Godine zanemarivanja od strane javnih vlasti kulminirale su u najrecentnijim prosvjedima paljenjem zgrade gradske uprave, koju su užgali gladni ljudi. Političari milijarderi, koji vazda preferiraju zgrade naspram ljudi, brzo su
reagirali na paljenje javnih institucija. Najib Mikati, bivši libanonski premijer i milijarder poduzetnik, otišao je toliko daleko da je prijetio prosvjednicima. “Ako vojska ne može svladati situaciju u Tripoliju u nadolazećim satima, krenut ćemo svi gore. Možda ponesem oružje da branim sebe i svoje institucije ”, rekao je Mikati, koji je prema Forbesu 1.001 najbogatija osoba na svijetu.

“Uz sve što proživljavamo, naravno da strahujemo i zbog zdravlja. Libanon je tijekom blagdana imao velik porast slučajeva koronavirusa, oko pet, šest tisuća pozitivnih slučajeva dnevno. Jasno je da je ovo teška zdravstvena situacija, da su bolnice opterećene. Ali nitko se ne bavi time kako će ekonomski najugroženiji preživjeti. Iscrpljeni smo, samo kaos poznajemo. Ljudi masovno bježe iz Libanona na brodovima smrti, prema Grčkoj ili Cipru. Tamo ih opet čekaju metci, glad i nasilje. Ne znam na koju stranu se više okrenuti, život se suzio u tako malu točku. I zato prosvjedujemo. Zato revolucija neće i ne smije stati”, zaključuje Miriam.


Autorica naslovne fotografije: Yara Asmar
Autorica teksta:

    Ivana Perić


    Preporučite članak: