“Unatoč tome što je ministar Oleg Butković obećao ubrzanje postupka tripartitnih pregovora između ministarstva, uprave i sindikata do kraja 2019. godine, oni nisu okončani do danas. A da su alarmi potencijalne privatizacije (Jadrolinije) počeli zvoniti na sve strane vidljivo je u nedavnim događajima” problematizira naš Mateo Ivčević odnos prema brodarstvu u Hrvatskoj te ga uspoređuje s drugačijim modelom protekcionizma u SAD.
U jednom od rijetkih Bidenovih istupa u kojem se, barem nominalno i kroz gustu maglu, može nazrijeti retorika slavnog mu prethodnika F. D. Roosevelta, američki predsjednik vrlo je oštro optužio brodarske kompanije da su prouzrokovale inflaciju svojim nonšalantnim dizanjem cijena vozarina. Tjedan dana kasnije potpisao je zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prekooceanskom pomorskom prometu (Ocean Shipping Reform Act) u kojem je prvi put od Clintonove administracije, pod čijom je paskom pomorski promet 1996. godine dodatno fleksibiliziran, uvedena protekcionistička politika za američke izvoznike, a što znači da se američki brodari, preciznije oni čije sjedište je registrirano u SAD-u, obvezuju da se prvo stave na raspolaganje krcateljima koji imaju namjeru otpremiti robu na azijska tržišta čime se smanjuje njihova ovisnost o stranim brodarskim kompanijama. I još je k tome Biden izvojevao i potporu sindikata, jer je Sindikat obalnih radnika i skladištara (ILWU), koji je od svog osnutka 1936. godine poznat po svome antifašističkom, antirasističkom i antiratnom angažmanu, pozdravio odluku da se Saveznoj pomorskoj agenciji (Federal Maritime Commission) da više ovlasti za provođenje inspekcija uvjeta rada i kontrole tereta.
Naravno, kod ovog konkretnog angažmana bilo bi nadasve naivno pomisliti da je Biden odjednom počeo takoreći osluškivati bilo radničke klase, i to protivno svim vrijednostima za koje se zalagao u svojoj dugoj političkoj karijeri. Naprotiv, američki predsjednik zapravo je tako bio prisiljen djelovati zbog jedne velike drame za američke izvoznike s kraja 2021. godine – zastoju prometa na kontejnerskom terminalu u losanđeleskom Long Beachu koji je nastao zbog nestabilnih lanaca opskrbe koji su se tek počeli oporavljati nakon niza lockdownova uzrokovanih pandemijom koronavirusa, ali i svojevrsne nestašice radne snage, većinom sastavljene od vozača kamiona zaduženih za prijevoz tereta iz kontejnerskih brodova za intermodalna dvorišta diljem SAD-a.
Slučaj je, između ostalog, evidentno pokazao koliko se brutalna fleksibilizacija pomorskog prometa - ili kako je već u menadžerskim kuloarima poznata - just-in-time logistika, brodarima i američkim izvoznicima obila o glavu, i to u tolikoj mjeri da je čak komentator Financial Timesa u jednoj svojoj, za poslovne pojmove jako trezvenoj analizi, objavio kako je došlo vrijeme takozvane just-in case logistike te da se kompanije na neko vrijeme moraju prilagoditi novonastalim okolnostima te se odreći dosadašnjeg imperativa što bržeg protoka roba od kojeg su masno profitirali. Iako se linijsko teretno i linijsko putničko brodarstvo s jedne strane ekonomski jako razlikuju, oba pomorska sustava su, kada je u pitanju orijentiranost naspram tržištu, ista. I baš u tom smislu američka lekcija jest neposredno primjenjiva na našeg nacionalnog linijskog putničkog brodara kojeg može zateći slična sudbina - Jadroliniju.
PUZAJUĆA PRIVATIZACIJA JADROLINIJE?
Upozorenje da će se Jadrolinija susresti sa situacijom poljuljane monopolne pozicije na domaćem tržištu u službenim je dokumentima važeće od 1. siječnja 2017. godine kada je na snagu stupila europska Uredba o primjeni načela slobode pružanja usluga u pomorskom prijevozu unutar država članica. Drugim riječima, to je u praksi značilo da se ispred nacionalnog putničkog brodara našao težak zadatak prilagodbe flote na potencijalni pritisak strane brodarske konkurencije. Tada novopečena uprava na čelu s Davidom Soptom u više je navrata samouvjereno nagovještavala ambiciozne planove ugovaranja novogradnja i narudžbi rabljenih brodova, da bi se spektakularno spotakla na prvom iskoraku; već u proljeće 2018. godine izbila je afera namještanja javnog natječaja vezano uz nabavu rabljenih katamarana, a što je kasnije rezultiralo smjenom dvaju članova uprave. No ta afera, kao i javna tajna da je Sopta – bez ikakvog prethodnog iskustva u pomorstvu - poguran na čelo uprave na prešutni prijedlog premijera Andreja Plenkovića, kao takva nije toliko ni bitna koliko činjenica da je iz razvojne računice po strani ostavljena najvažnija protekcionistička mjera za samu Jadroliniju – stavka o Nacionalnom kolektivnom ugovorom (NKU) za pomorce u kabotaži.
NKU za pomorce u kabotaži podrazumijeva definiranje minimalnih uvjeta koje strani brodar mora ispoštovati kako bi dobio koncesiju na određenoj liniji, ili, drugim riječima, on sprječava nelojalnu konkurenciju da brodovima loše kvalitete i dampinškim cijenama obavljaju prijevoz putnika i robe unutarnjim hrvatskim vodama. S druge strane, Sindikat pomoraca Hrvatske (SPH) je sklapanje takvog dokumenta tražio već skoro cijelo desetljeće. No, unatoč tome što je ministar Oleg Butković obećao ubrzanje postupka tripartitnih pregovora između ministarstva, uprave i sindikata do kraja 2019. godine, oni nisu okončani do danas. A da su alarmi potencijalne privatizacije počeli zvoniti na sve strane vidljivo je u nedavnim događajima.
Naime, prvo je početkom godine procurila informacija kako uprava namjerava ugostiteljske objekte na trajektima dati u privatni zakup, što bi automatski značilo da bi se otvorio prostor za takozvani višak radnika. Da se ideologem o poštenom menadžeru iz privatnog sektora i ideologem o korumpiranom državnom činovniku, koji su toliko sveprožimajući u našem društvu, nipošto ne moraju isključivati, pokazuje to da je upravo tadašnji član uprave Ante Vranješ prvotno naznačio kako je u poslovanje namjeravao uvesti načela koje vrijede za privatne tvrtke, kao što je sintagma “racionalizacija poslovanja” te podjela radnika na „radišne“ i „lijene“, a što prevedeno znači otpuštanje velikog broja radnika. Daljnje prodiranje takve paradigme u javno poduzeće može se primijetiti i u nedavnom podizanju cijena karata, unatoč činjenici da je Jadroliniji država krajem godine pokrila fiksne troškove poslovanja u visini od 52 milijuna kuna, ali i tome što je nabava novih brodova uvelike financirana putem fonda Nacionalnog oporavka i otpornosti.
Sve te čudnovate prakse, kao i oni ponešto duže prisutni problemi poput neadekvatnog obračunavanja prekovremenih i lošeg smještaja za pomorce na kopnu, kulminirali su proljetos u zadarskoj luci Gaženica na prosvjedu koji je organizirao novoosnovani Strukovni sindikat pomoraca Jadrolinije (SSPJ). Ono što je SSPJ posebno istakao kao uvertiru u prosvjed je činjenica da je Agencija za obalni linijski promet državnu plovidbenu liniju Zadar – Preko – Zadar svojevoljno protuzakonito prenamijenila u komercijalnu te da je na tako postavljenom terenu Jadrolinija ilegalno obavljala prijevoz. Sve navedene prakse dovoljno su upozorenje u kolikoj mjeri je bauk profitne logike počeo kružiti nacionalnim brodarstvom.
BRODOGRAĐEVNA INDUSTRIJA TREBA BITI JAMAC BRODARSTVA
Biden je sa svojom protekcionističkom pomorskom politikom ispucao sav “progresivni” arsenal kojeg je imao te sasvim sigurno neće premašiti Rooseveltove dosege - uteg liberalnog političara koji je u svojoj karijeri prečesto surađivao s Republikanskom strankom naprosto je pretežak. Svejedno, Rooseveltove izmjene i dopune slavnog Jones Acta 1936. godine, koje su provedene u okviru New Deala, unatoč svim liberalizacijama i dalje su ostale na snazi. Razlog je vrlo jednostavan - subvencioniranje cijene brodova na navozu, obveze da brodari novogradnje moraju ugovarati isključivo u domaćim brodogradilištima te fiksna cijena remonta za njih, osigurale su višegodišnju prevlast američkog tankerskog brodarstva u poslijeratnom svijetu.
U našem kontekstu ta vrlo jednostavna ideja da brodarstvo i brodogradnja idu ruku pod ruku predugo je bila prigušena gnjevnim optužbama da su brodogradilišta „rupe bez dna“, ali i onim ponešto duhovitijima, kao što je ovih dana popularno izvoditi alegorije stečaja Brodosplita kao zalaska starog industrijskog svijeta i uzlaska novog digitalnog svijeta oličenog u splitskom Ultra festivalu. Uslijed takve medijske pompozne atmosfere ideja da bi, recimo, Brodosplit i ostala brodogradilišta, osim u povremenom, turističkom aranžmanu mogli biti kvalitetna logistička podrška Jadroliniji po sustavnom američkom modelu i da hoće ne može pronaći put; u nekom neželjenom bizarnom budućem scenariju možemo očekivati da će ta ista medijska pompa lamentirati o iseljavanju otočana, dok su još jučer alegorično slavili potonuće nacionalnog linijskog putničkog brodarstva kao industrijskog relikta.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Greg O'Beirne, Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: