Ovaj tekst nastao je u sklopu suradnje Pravne klinike (njene grupe za zaštitu prava radnika) i portala Radnička prava, te je jedan u nizu tekstova kojima će se nastojati pružiti osnovne informacije o pravima, mjerama i zakonima vezanim uz područje rada i njegovu regulaciju.

 

Jedno od glavnih političkih pitanja oko kojeg su se (primarno) žene prije 100 godina organizirale jest pitanje njihove nejednakosti s muškarcima u svim sferama života. Uz borbu za pravo glasa i sudjelovanja u političkom životu, radnice su se borile za to da budu jednako plaćene za svoj rad kao i muškarci, ali i generalno za bolje uvjete života i rada za sve. Nejednakost se počela preispitivati u svim sferama života i tako se pojavilo i pitanje jednakih plaća za isti rad. Taj problem nažalost i dan danas nije riješen u velikom broju zemalja jer se i dalje javljaju trendovi da je za isti rad muškarac plaćen više nego žena ili da ženama općenito nije osigurano pravo na rad i samim time primanje plaće kakva god ona bila. Moramo biti svjesni da plaća, čak i ako je minimalna, ipak daje kakvu takvu mogućnost autonomije.

U Republici Hrvatskoj usvojen je sustav jednakih plaća žena i muškaraca koji barem načelno ne dozvoljava bilo kakvu diskriminaciju na temelju spola u području rada. Ta je materija uređena Zakonom o radu (ZOR; NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22) i Zakonom o ravnopravnosti spolova (ZRS; NN 82/08, 69/17). ZRS daje temelje na kojem počivaju svi ostali propisi u sferi zaštite od diskriminacije u bilo kojem području života. Tako je i navedeno da je diskriminacija zabranjena i u privatnom i javnom sektoru na području rada i zapošljavanja. Iz ZOR-a su bitne odredbe koje se konkretno odnose na jednakost žena i muškaraca. Prema njima poslodavac je dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad ili za rad jednake vrijednosti (čl. 91. st. 1. ZOR-a). Jednak rad obavljaju dvije osobe različitog spola ako:

1. obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju (čl. 91. st. 2. t. 1. ZOR-a),
2. ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti (čl. 91. st. 2. t. 2. ZOR-a).

Rad jednake vrijednosti obavljaju dvije osobe različitog spola ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kvalifikaciju stečenu određenom razinom obrazovanja i narav posla određenu prema objektivnim kriterijima kao što su potrebna znanja, vještine, odgovornost i samostalnost te uvjeti u kojima se rad obavlja (čl. 91. st. 3. ZOR-a). Ono što daje posebnu zaštitu radnicima od diskriminacije je odredba koja kaže da je bilo koja odredba ugovora o radu, pravilnika o radu ili nekog drugog pravnog akta koja nije u skladu s odredbom o jednakosti plaća žena i muškaraca za jednak rad ništetna što znači da ne proizvodi nikakve pravne učinke (čl. 91. st. 5. ZOR-a). Još jedna zaštita koja se pruža u svrhu ostvarenja jednakosti plaće žena i muškaraca je odredba koja kaže da je poslodavac dužan na zahtjev radnika radniku dostaviti podatke o kriterijima na temelju kojih je radnik koji obavlja poslove iste ili slične naravi ostvario plaću, ako takav radnik kod njega postoji (čl. 91. st. 6. ZOR-a).

Kao što je navedeno, sve ove odredbe su nažalost samo nešto čemu treba težiti i koje načelno jako dobro rješavaju problem jednakih plaća, ali nisu baš jamac da je u stvarnosti tome tako. Jako se često događa da poslodavci krše te odredbe i u velikom broju slučajeva ostaju nesankcionirani. Zbog toga ispada da je zakon, iako dobro napisan, često samo mrtvo slovo na papiru. Treba napomenuti i to da, iako se taj problem pokušava riješiti kroz razne zakonodavne okvire, on nije još u potpunosti riješen ni na razini Europske unije (EU). Istina je da se jaz između plaća žena i muškaraca kroz zadnjih 15 godina smanjuje, ali ne tako velikom brzinom kakva se očekuje i kakva bi bila primjerena za jedan entitet koji se deklarativno glasno zalaže za jednakost kao što je EU kad se uzme u obzir da je već 2023. godina.

Na razini EU-a jaz se u proteklom desetljeću smanjio za nešto manje od tri posto. Unatoč tome, zadnji podaci Eurostata kazuju kako su žene u 2020. godini zarađivale 13 posto manje od muškaraca za isti obavljeni rad. Hrvatska je imala nešto manji prosjek od europskog te je on iznosio 11,2 posto. No, nije to nešto što bi trebalo radovati radnice u Hrvatskoj jer žive i rade u zemlji u kojoj se razlika u plaćama muškaraca i žena produbljuje. Naime, žene su u Hrvatskoj u 2010. godini zarađivale u prosjeku 5.7 posto manje od svojih muških kolega, iako su obavljale isti posao. No, u godinama koje su uslijedile jaz se sve više produbljivao. Tako su u 2018. godini žene u Hrvatskoj za isti obavljeni posao primale 10,5 posto nižu plaću od svojih muških kolega, da bi 2020. godine ta razlika dodatno porasla – na 11,2 posto. U desetogodišnjem razdoblju jaz se, primjerice, produbio i u Sloveniji i to s 0,9 na 3,1 posto, u Litvi s 11,9 na 13 posto, Latviji s 15,5 na 22,3 posto što je i najveća razlika u plaćama žena i muškaraca na razini EU. S druge strane, najniža razlika u plaćama žena i muškaraca bilježi se u Luksemburgu (0,7 posto). To nam je konkretni primjer da u praksi nije moguće sankcionirati sve poslodavce i da će nejednakosti uvijek biti ali zato treba težiti tome da bude minimalna.

Za kraj bi bilo dobro napomenuti da, iako ove brojke možda ne daju neku lijepu sliku o tome kakvo je stanje na području plaća između žena i muškaraca, nije sve crno-bijelo. Statistika, kao i same brojke mogu zavarati ako ne znamo pozadinu samog istraživanja. Primjerice, ako statistika kaže da je prosječna plaća žena manja nego plaća muškaraca to ne mora automatski značiti da je plaća svih žena manja nego plaća svih muškaraca. Istina je da zasigurno postoji razlika u plaćama između žena i muškaraca i trebalo bi se temeljito raditi da se ona što više smanji, ali isto tako treba imati na umu da ovo nije jednostavna tema i da u praksi nije tako jednostavno istražiti kakvo je stvarno stanje na području plaća. Ono što je zasigurno potrebno je da se osigura mehanizam transparentnog i poštenog sustava isplate plaće. Jako dobar primjer bio bi da su plaće međusobno poznate svim radnicima koji rade za istog poslodavca ili barem onima koji rade na istom radnom mjestu ili u istom sektoru. Također, ono što je krucijalno za provedbu svih zakonskih odredbi i ideja iznesenih u ovom tekstu je mehanizam nadzora nad poslodavcima koji će ih natjerati da poštuju propise kako bi se smanjio jaz između plaća žena i muškaraca. Takav nadzor već i postoji u smislu inspekcije rada koju provodi Državni inspektorat RH no on je u sadašnjem obliku neefikasan zbog svoje loše strukturne organiziranosti i potkapacitiranosti.


Pravna klinika Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu*
Palmotićeva ulica 30, 10 000 Zagreb
klinika@pravo.hr

*Pravna klinika u Zagrebu pruža besplatnu pravnu pomoć u prvom redu osobama slabijeg imovnog stanja i pojedinim odabranim, osobito ranjivim socijalnim skupinama. Građani kojima je potrebna pravna pomoć mogu se obratiti Pravnoj klinici radi dobivanja općih pravnih informacija i savjeta u obliku pravnih mišljenja. - https://klinika.pravo.hr/

Naslovna fotografija: Mohamed Hassan/Radnička prava
Autor teksta: Josip Poljak

Pravna klinika

Preporučite članak: