Ovaj tekst nastao je u sklopu suradnje Pravne klinike (njene grupe za zaštitu prava radnika) i portala Radnička prava, te je jedan u nizu tekstova kojima će se nastojati pružiti osnovne informacije o pravima, mjerama i zakonima vezanim uz područje rada i njegovu regulaciju
Radno vrijeme u pravu Republike Hrvatske uređeno je Zakonom o radu koji je u sadašnjem obliku na snazi od 2017. godine. Taj zakon uređuje sve ono što je bitno za zakonsko uređenje rada, radnih odnosa i odnosa između radnika i poslodavaca. U ovom članku kratko ću se osvrnuti na radno vrijeme u smislu prekovremenog rada i rasporeda radnog vremena.
Današnje osmosatno radno vrijeme, koje je uglavnom prihvaćeno kao sveopći standard, počelo se uvoditi tek početkom 20. stoljeća. Kako je došlo do industrijske revolucije i sve većega slijevanja ljudi u gradove, stvorila se nova klasa koja je nazvana radničkom. Kako su ti radnici radili teške i zahtjevne poslove u tvornicama, organizirali su se i zahtijevali da se regulira vrijeme koje će provesti na poslu „iznajmljujući“ svoje radno vrijeme industrijalcima u zamjenu za plaću. Prvi industrijalac koji je tako u svojoj tvornici uveo radni dan od osam sati bio je Nijemac Robert Bosch 1906. godine.
Zanimljivo je i za spomenuti da je prva država koja je službeno uvela takvo radno vrijeme bio Urugvaj 1915. godine na poticaj tadašnjeg predsjednika, i to u kontekstu šireg seta socijalnih i demokratskih mjera. Transformacija, čiji su pokretači bili sindikati i radnički pokreti, rezultirala je visokim demokratskim standardom, smanjenom stopom smrtnosti dojenčadi itd.
U Republici Hrvatskoj, radno vrijeme regulira se Zakonom o radu.
Sam rad i pravo na rad je jedno od temeljnih prava osiguranih Ustavom Republike Hrvatske. U Ustavu je navedeno kako svatko ima pravo na rad i na slobodu rada i svaki pojedinac ima pravo na rad kojim će sebi i svojoj obitelji osigurati slobodan i dostojanstven život.[1] Ustav također propisuje kako je najduže radno vrijeme određeno, odnosno određuje se zakonom.[2] Iz ovih odredbi je vidljivo da, iako Ustav određuje pravo na rad kao jedno od osnovnih ljudskih prava, ipak ostavlja zakonodavcu ovlasti za detaljnije uređenje rada i radnog vremena.
Zakonom o radu je određeno kako je radnik, u slučaju nekih iznimnih okolnosti poput više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova ili u sličnim situacijama kad je to izrazito potrebno, dužan raditi dulje od punog ili nepunog radnog vremena. Za to je potrebno da poslodavac pisanim putem od radnika zahtjeva takav rad.[3] Iz ove odredbe može se zaključiti kako bi radnik zapravo unaprijed trebao dobiti obavijest da će morati raditi prekovremeno, što je nešto što se u praksi rijetko događa. Ako se radi o situaciji gdje su okolnosti takve da nije bilo moguće uputiti takav zahtjev, zakon predviđa drugo rješenje. Naime, poslodavac je u takvom slučaju dužan naknadno, naravno pisanim putem potvrditi u određenom vremenskom roku da je došlo do prekovremenog rada.
Bez obzira na to što dopušta prekovremeni rad, zakon ga i vremenski ograničava tako da radnik, zajedno s prekovremenim radom, ne smije imati ukupno trajanje rada dulje od 50 sati tjedno. Uz takvo vremensko ograničenje, zabranjuje se prekovremeni rad maloljetnicima, a zaštićenim skupinama - trudnicama, majkama s djecom do tri godine, samohranim roditeljima koji imaju djecu do šest godina, radniku koji nepuno vrijeme radi kod više poslodavaca i radniku koji radi puno radno vrijeme kod jednog poslodavca te ima sklopljen ugovor o radu s drugim poslodavcem u najduljem trajanju radnog vremena od osam sati - propisano je da za prekovremeni rad moraju dati svoj pristanak i to u pisanom obliku (iznimka je slučaj vis maior odnosno više sile).[4]
Što se tiče rasporeda radnog vremena, radno vrijeme radnika i njegov raspored uređuje se propisom (na primjer Zakonom o radu), kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radnog vijeća i poslodavca, pravilnicima o radu ili čak ugovorom o radu. Raspored trajanja radnog dana odnosno radnog vremena može se rasporediti po danu, tjednu ili mjesecu u jednakom ili nejednakom trajanju. Kada se radi o nejednakom trajanju radnog vremena, moguća je raspodjela na različite načine tako da je tijekom jednog razdoblja radno vrijeme dulje od punog ili nepunog radnog vremena, a u drugom može biti kraće.
Kako bi se izbjegla zlouporaba takvog rasporeda, takav promijenjen raspored vremena ne može trajati kraće od mjesec dana niti duže od godine dana, a radnik u tjednu može raditi sveukupno (uključujući i prekovremeni rad) pedeset sati. Međutim, u slučaju da je nejednako radno vrijeme određeno kolektivnim ugovorom, tada se gornja granica ukupnog trajanja radnog tjedna podiže na šezdeset sati. Za svaku takvu promjena rasporeda radnog vremena i općenito raspored radnog vremena poslodavac mora radniku najkasnije tjedan dana prije javiti osim ako se radi o prijekoj potrebi za radom radnika.[5]
U ovom članku je ukratko objašnjen prekovremeni rad i raspored radnog vremena koji su zakonski uređeni vrlo detaljno. Međutim, u praksi se pokazalo kako se poslodavci ne pridržavaju odredbi o radnom vremenu, te je postalo gotovo općeprihvaćeno nepostojanje fiksnog radnog vremena, dok se naknade za rad i dalje u većini slučajeva vežu za fiksno osmosatno radno vrijeme.
----------------------------------------------------------------------------------
[1] Ustav Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) čl. 55. st. 1. i čl. 56. st. 1.
[2] Ustav RH čl. 56. st. 2.
[3] Zakon o radu (NN 93/14, 127/17) čl. 65. st. 1.
[4] Zakon o radu čl. 65. st. 2., 3., 4., 5., 6.
[5] Zakon o radu čl. 66.
Pravna klinika Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu*
Palmotićeva ulica 30, 10 000 Zagreb
klinika@pravo.hr
*Pravna klinika u Zagrebu pruža besplatnu pravnu pomoć u prvom redu osobama slabijeg imovnog stanja i pojedinim odabranim, osobito ranjivim socijalnim skupinama. Građani kojima je potrebna pravna pomoć mogu se obratiti Pravnoj klinici radi dobivanja općih pravnih informacija i savjeta u obliku pravnih mišljenja. - http://klinika.pravo.hr/
Preporučite članak: