Ovaj tekst nastao je u sklopu suradnje Pravne klinike (njene grupe za zaštitu prava radnika) i portala Radnička prava, te je jedan u nizu tekstova kojima će se nastojati pružiti osnovne informacije o pravima, mjerama i zakonima vezanim uz područje rada i njegovu regulaciju.
Obavljanje nekog rada za drugoga može se zasnivati na različitim pravnim temeljima te se, ovisno o tome na kojem se pravnom temelju rad obavlja i koji je pravni položaj osobe, razlikuje. Jedna od mogućnosti je rad temeljem ugovora o djelu. U praksi, poslodavci se susreću s pitanjem (pogotovo u situacijama povremene povećane potrebe za radnicima) mogu li u određenom slučaju s fizičkom osobom sklopiti ugovor o djelu ili će morati sklopiti ugovor o radu i time zasnovati radni odnos na koji će se primjenjivati Zakon o radu (ZOR; NN 93/14, 127/17, 98/19). Također, događa se i da poslodavci umjesto ugovora o radu s radnicima sklapaju ugovor o djelu kako bi izbjegli obveze koje im ZOR nameće. Zbog toga, važno je razumjeti pod kojim se pretpostavkama otvara mogućnost poslodavcu da sklopi ugovor o djelu, i s druge strane, kada to neće biti moguće.
Što je ugovor o djelu i koja su njegova obilježja?
Ugovor o djelu ugovor je obveznog prava te ga regulira Zakon o obveznim odnosima (ZOO; NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21). ZOO ugovor o djelu definira kao ugovor u kojem se izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari (npr. izrada namještaja ili popravak uređaja), izvršenje kakvog fizičkog ili umnog rada (npr. soboslikarski radovi ili provedba istraživanja) i slično, a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu (čl. 590. st. 1. ZOO-a).
On je dvostranoobvezni ugovor jer se obje stranke obvezuju na određenu obvezu - jedna se obvezuje na izvršavanje posla, a druga na isplatu naknade. Također, radi se o naplatnom poslu te je naknada najčešće određena u novcu, ali može biti izražena i u nekoj drugoj imovinskoj vrijednosti, tj. bilo kojoj drugoj stvari čija je vrijednost ekvivalentna novčanoj naknadi. Što se tiče forme, ugovor o djelu je neformalan ugovor, što znači da ga stranke mogu sklopiti i usmeno (osim ako nisu izričito ugovorile drugi oblik).
Kod ugovora o djelu naručitelj je ''gospodar posla'' te ima pravo nadzora nad obavljanjem posla koji obavlja izvođač zato da bi posao bio napravljen kako je ugovoreno. Također, on ima pravo davati upute ako primijeti da izvođač ne obavlja posao na način na koji je on očekivao, a izvođač mu je to dužan omogućiti (čl. 593. ZOO-a). Ako sam nema dovoljno stručnih znanja iz područja iz kojeg se obavlja posao, naručitelj može unajmiti stručnjake za nadzor. Ipak, njegovo pravo nadzora nije neograničeno te mu se ono dozvoljava pod uvjetom da time ne ometa izvršenje posla, tj. moguće je kada narav posla to dozvoljava. Ako je ugovoreno da će izvođač napraviti neku stvar od svog materijala, a nije dogovoreno kakva treba biti kakvoća tog materijala, izvođač je dužan koristiti materijal koji je barem srednje kakvoće (prosječno kvalitetan materijal koji odgovara namjeni) (čl. 592. st. 1. ZOO-a). Glavna obveza izvođača je da izvrši djelo onako kako je ugovoreno i sukladno pravilima struke te u vrijeme u koje je određeno (čl. 597. st. 1. ZOO-a). Ako rok nije određen, izvođač je dužan obaviti posao u razumnom vremenu (čl. 597. st. 2. ZOO-a).
Također, izvođač je u svome radu samostalan, što znači da radi za svoj račun i na svoj rizik te u pravilu sam određuje kada, gdje i na koji način će raditi. On čak smije povjeriti izvršenje posla nekoj trećoj osobi, osim ako se nije ugovorom obvezao suprotno ili ako iz naravi posla proizlazi da je posao dužan obaviti osobno (čl. 600. st. 1. ZOO-a). Ipak, i tada odgovara naručitelju za izvršenje posla kao da ga je sam radio (čl. 600. st. 2. ZOO-a). Odnos iz ugovora o djelu je u pravilu kratkotrajan te je izvršitelj nakon izvršena posla dužan predati rezultat rada, osim ako je on propao zbog uzroka za koji on ne odgovara. Naručitelj je dužan primiti djelo, pregledati ga i o nedostacima obavijestiti izvođača. Za skrivene nedostatke izvođač odgovara ako se pojave u roku od dvije godine od primitka djela. Osim toga, nakon primitka i pregleda, naručitelj je dužan isplatiti ugovorenu (ili drugačije određenu) naknadu. Dakle, poslovi se ne odrađuju kontinuirano nego se na taj način obavljaju jednokratno dogovoreni poslovi (primjerice; izrada stola ili popravak stroja). Na iznos primitka po osnovi ugovora o djelu plaća se doprinos za zdravstveno osiguranje po stopi od 7,5 posto, a od iznosa tih primitaka doprinos za mirovinsko osiguranje po stopi od 10 posto (I. stup 7,5 posto i II. stup 2,5 posto), porez na dohodak po stopi od 20 posto i prirez. To znači da će trošak doprinosa za zdravstveno osiguranje snositi ugovaratelj posla, a trošak doprinosa za mirovinsko osiguranje, porez i prirez izvođač.
Raskid ugovora o djelu
Do raskida ugovora o djelu može doći voljom izvođača ili voljom naručitelja. Izvođač može svojom voljom raskinuti ugovor prije početka izvršenja rada, ako je naručitelj dao materijal koji nije podoban za naručeno djelo ili bi izrada od tog materijala mogla naštetiti njegovom ugledu.
Naručitelj ima pravo raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete ako se tijekom izvršavanja djela pokaže da izvođač ne poštuje uvjete koje su ugovorili ili ako je očito da će djelo imati nedostatke. U tom je slučaju naručitelj dužan ostaviti primjeren rok da izvođač uskladi rad s obvezama, a ako ovaj to ne učini, naručitelj može raskinuti ugovor (čl. 598. st. 1. ZOO-a). Osim toga, naručitelj može raskinuti ugovor u slučaju da je rok ugovoren, a izvođač je u takvom zakašnjenju da je evidentno da rad neće biti izvršen u tom roku (čl. 599. st. 1. ZOO-a). Ako naručitelj zbog zakašnjenja nema interes za ispunjenje ugovora, on ga može raskinuti čak i kada rok nije bitan sastojak ugovora (čl. 599. st. 2. ZOO-a).
Osim toga, kada već obavljeni posao ima takav nedostatak koji djelo čini neuporabljivim ili je obavljen u suprotnosti s ugovorom, naručitelj može, ne tražeći prethodno otklanjanje nedostatka, raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete (čl. 609. ZOO-a). Ipak, ako djelo ima neki manji nedostatak (koji djelo ne čini neuporabljivim, odnosno posao nije obavljen u suprotnosti s izričitim uvjetima), naručitelj mora ostaviti izvođaču primjeren rok da nedostatak ispravi, a tek ako ovaj to ne učini može raskinuti ugovor (čl. 610. st. 2. i 3. ZOO-a). Ako je nedostatak neznatan, tada to pravo nema.
Bez obzira na sve navedeno, imajući na umu da je naručitelj ''gospodar posla'', ako njegov interes za obavljanjem djela prestane, nema svrhe u obavljanju posla. Zato, ZOO omogućava naručitelju da može u bilo kojem trenutku raskinuti ugovor, čak i u slučaju da je izvođač radove obavio uredno. U tom slučaju, izvođač ne smije trpjeti štetu, tj. naručitelj je dužan dovesti izvođača u materijalni položaj kao da je djelo izvršeno (mora isplatiti izvođaču ugovorenu naknadu, umanjenu za iznos troškova koje ovaj nije imao, a koje bi inače imao da ugovor nije raskinut te za iznos zarade što ju je ostvario na drugoj strani ili što ju je namjerno propustio ostvariti).
Odnos ugovora o djelu i ugovora o kupoprodaji
Ponekad je ugovor o djelu teško razgraničiti od ugovora o kupoprodaji zbog njihovih dodirnih točaka. Zato, ZOO kao kriterij za razgraničenje navodi da ako se jedna strana obveže drugoj izraditi određenu pokretnu stvar dajući pritom svoj materijal, a nisu se dogovorili o kakvom je točno ugovoru riječ, smatra se da je riječ o kupoprodaji (čl. 591. st. 1. ZOO-a). Ako pak naručitelj radova daje bitan dio materijala koji je potreban za izradu stvari, riječ je o ugovoru o djelu (čl. 591. st. 2. ZOO-a). Neovisno o tome, ako prilikom sklapanja ugovora ugovaratelji imaju na umu osobitu vrijednost izvođačeva rada, riječ je o ugovoru o djelu (čl. 591. st. 3. ZOO-a).
Odnos ugovora o djelu i ugovora o radu
Suprotno od ravnopravnog odnosa koji je temelj ugovora o djelu, kod ugovora o radu položaj poslodavca i radnika nije ravnopravan te je radnik u podređenom položaju. Zbog tog podređenog položaja, radnika štiti radno pravo i ZOR. U radnom odnosu radnik, za razliku od izvršitelja poslova kod ugovora o djelu, ne donosi odluke i ne snosi rizik. Osim toga, on ne određuje kada će, gdje i na koji način raditi, nego radi po uputama i pod nadzorom poslodavca. Za razliku od ugovora o djelu kojeg karakterizira jednokratnost posla, radni odnos je trajnog karaktera i predmet ugovora je taj kontinuirani rad, a ne samo rezultat rada.
Ako postoje elementi radnog odnosa, rad se ne smije obavljati na temelju ugovora o djelu. Zato, ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno (čl. 10. st. 2. ZOR-a). Na taj se način pokušava spriječiti praksa u kojoj se simuliranim ugovorima o djelu koji sadržajem odgovaraju ugovoru o radu izbjegavaju obveze poslodavaca. Prema tome, pri procjeni radi li se o radnom odnosu ili ne, nije važno kako je ugovor nazvan nego je potrebno uzeti u obzir stvarne odnose među strankama ugovora. Dakle, onda kada se radi o poslovima koji s obzirom na narav, vrstu rada te ovlasti poslodavca imaju obilježja posla za koji se zasniva radni odnos poslodavac ne može za obavljanje toga posla s fizičkom osobom sklopiti ugovor o djelu.
Ipak, u praksi često dolazi do sklapanja ugovora o djelu za obavljanje određenih poslova za koje bi prema zakonu trebao biti sklopljen ugovor o radu. Primjerice, u visokom obrazovanju je na snazi načelna zabrana zapošljavanja novog kadra, osim u slučaju opravdanog i obrazloženog razloga te uz prethodnu suglasnost ministra. Ta je mjera uvedena u svrhu ograničavanja korištenja sredstava predviđenih u Državnom proračunu. Dakle, nova zapošljavanja temeljem ugovora o radu moguća su samo ako netko odlazi iz sustava i time “oslobađa mjesto”. Zato, kada je potrebno dodatnog nastavnog kadra institucije sklapaju s radnicima ugovore o djelu. Također, unatoč tome što bi pri procjeni radi li se o radnom odnosu ili ne činjenica kako su stranke nazvale ugovor trebala biti irelevantna, analiza sudske prakse pokazuje da se u nekim slučajevima prednost još uvijek daje pravnoj kvalifikaciji ugovora od strane ugovornih strana pred stvarnim sadržajem odnosa. Tako primjerice, Vrhovni sud Republike Hrvatske u nekoliko predmeta (VSRH Revr 409/13-2, VSRH Revr 657/14-2, VSRH Revr 648/13-3) nije smatrao relevantnima činjenice da su tužitelji radili kod poslodavca godinama osam sati dnevno, imali svoje mjesto rada, bili u odnosu podređenosti prema poslodavcu, kao ni činjenicu da su obavljali rad na isti način na koji ga obavljaju druge osobe kod poslodavca koje imaju status radnika. Time je Vrhovni sud dao prednost pravnoj kvalifikaciji i volji stranaka, a ne utvrđenom sadržaju odnosa.
Pravna klinika Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu*
Palmotićeva ulica 30, 10 000 Zagreb
klinika@pravo.hr
*Pravna klinika u Zagrebu pruža besplatnu pravnu pomoć u prvom redu osobama slabijeg imovnog stanja i pojedinim odabranim, osobito ranjivim socijalnim skupinama. Građani kojima je potrebna pravna pomoć mogu se obratiti Pravnoj klinici radi dobivanja općih pravnih informacija i savjeta u obliku pravnih mišljenja. - http://klinika.pravo.hr/
Naslovna fotografija: Mohamed Hassan, Radnička prava
Autorica teksta: Una Ladan
Preporučite članak: