Nakon što smo pisali o štrajku radnica splitske Dalme 1999. godine te o sustavnoj borbi tekstilnih radnica i radnika u zadnjih 30 godina u Hrvatskoj, u trećem iz serije tekstova o crticama iz Arhiva radničkih borbi pokušat ćemo baciti svjetlo na specifičnosti štrajkova i borbi koje su predvodile radnice.
Pri izvještavanju o prosvjedima i štrajkovima mediji uglavnom ne preciziraju radi li se o muškim ili ženskim prosvjednicima i najčešće se kao neutralan koristi termin „radnici“. Iako namjere novinara pritom sigurno nisu bile loše, ovakvo izvještavanje danas nam otežava praćenje rodnih odnosa u kontekstu radničkih štrajkova. Samo u iznimnim slučajevima u medijima se naglašava da se radi o štrajku žena, a još se rjeđe dublje problematizira rodni aspekt štrajka. Primjerice da li je ženama teže ili lakše prosvjedovati, koliko su česte njihove pobune te utječu li njihove specifične obiteljske i socijalne okolnosti na odluke o stupanju i ustrajanju u štrajku. Iako se u nekim slučajevima dotiču i ovog konteksta, problematiziranje uvjeta ženskih štrajkova u medijima više je iznimka nego pravilo.
Spomenuti štrajk u Dalmi 1999. godine, kada su upravo radnice blokirale upravnu zgradu poduzeća, zanimljiv je i po tome što su njihovi kolege, članovi Sindikata trgovine, u intervjuu za Novi list izričito naglasili kako nitko iz uprave poduzeća, ili javnosti općenito - prosvjednice „ne zarezuje“, upravo zato što su žene (Novi list, 22. 11. 1999). Pritom su ovaj štrajk radnica usporedili sa štrajkovima škverana, objašnjavajući kako radnice imaju manju političku i pregovaračku snagu. Rodni aspekt prosvjeda ponekad se provlači u izvještavanju o štrajkovima tekstilnih radnika i radnica. Primjerice, prilikom velikih štrajkova dugoreške Pamučne industrije 1999. godine, o kojima se iscrpno izvještavalo, ovlaš je spomenuto kako je gašenje industrije velik problem za zajednicu i zbog činjenice da se većinom radi o ženama koje su hraniteljice velikih obitelji, zbog čega bi gubitak njihove plaće za sobom povukao niz drugih socijalnih posljedica (Novi list, 1999).
Nužnost ne pita za metodu
Osim tekstilne industrije, ženski radni kolektivi dominantni su i u industriji prerade ribe gdje su od 2000-tih godina radnice vodile intenzivne prosvjede za ostvarivanje najosnovnijih prava. Štrajk u pogonu Jadranka 1892 iz 2002. godine vodile su radnice tražeći da im se kolektivnim ugovorom zajamči bruto plaća od 1.800 kuna, plus 337 kuna za topli obrok te dodaci na plaću (radni staž, prekovremeni, stimulacije). Istaknule su kako „su uvijek dolazile u tvornicu, po potrebi i subotom i nedjeljom, kad god ih se zvalo, te da ne zaslužuju tako malo vrednovan rad“. Uvjeti u kojima su radile bili su nepodnošljivi - nije bilo grijanja, pogon je bio vlažan, nedostajala im je i ventilacija pa je kondenzirana para u pogonu padala po njima, presvlačile su se na betonu, nisu imale ni radna odjela (Slobodna Dalmacija, 6. 11. 2002). Uz sve navedeno, štrajk je bio specifičan i po tome što su u njemu sudjelovale samo radnice, dok se muški kolege s njima nisu solidarizirali. „Sve su žene u proizvodnji obustavile rad osim nekih muškaraca koji se, kažu u povjerenstvu, valjda zbog većih plaća ne žele zamjeriti poslodavcu“ (Slobodna Dalmacija, 3. 11. 2002).
Preuzeto s: PPDIV
U listopadu 2010. godine u spontani štrajk stupile su radnice još jedne riboprerađivačke tvrtke – zadarske Adrije. Neredovite isplate plaće postale su uobičajene pa su radnice kada je plaća ponovno kasnila petnaestak dana izašle iz proizvodnog pogona i prestale s radom sve dok im plaće ne počnu stizati na vrijeme (Zadarski list, 29. 10. 2010). U tom trenutku Adrija je zapošljavala 260 radnika, od toga 80 posto u proizvodnji, a većina njih bile su žene, prenosi Zadarski list. S obzirom na to da medijima nije omogućen ulazak na prostor tvornice i razgovor s radnicama, prenose samo riječi sindikalnog povjerenika Mladena Marinovića koji je istaknuo teške uvjete rada i mizerne plaće u pogonu te se zapitao: “Kako da radnice prežive s tim?”. Objasnio je i kako prestanak rada nije organizirao sindikat nego su radnice same odlučile “uzeti stvar u svoje ruke” i izboriti se za svoja prava. Čak i nakon sastanka s direktorom poduzeća Miodragom Lacićem, koji im je obećao skoru isplatu, radnice su čvrsto ostale pri odluci da će početi raditi tek kad im se isplate plaće. “Kašnjenjem isplata plaća radnice su dovedene do toga da više ne žele raditi i ovaj potez zahtijeva i hrabrost i odlučnost”, istaknuo je Marinović, ali i dodao kako će sindikat radnice podržati nakon što se ispune zakonski uvjeti za organiziranje štrajka. S obzirom na to da obustava rada nije bila organizirani štrajk, sindikalist je za Slobodnu Dalmaciju rekao i kako će radnice koje su dvije smjene odbijale raditi, sve to nadoknaditi radom tijekom naredne subote (Slobodna Dalmacija, 29. 10. 2010).
Ovo nije bila prva pobuna radnica Adrije – šesnaest dana prije ovih događaja pozvale su direktora u pogon, okružile ga i tražile objašnjenje za kašnjenja plaće, nakon čega su im one djelomično uplaćene. Štrajk su ponovile i u svibnju 2011. godine, nakon što im nisu isplaćene plaće za dva prethodna mjeseca. Njega je spontano započelo 80-tak radnica na proizvodnim linijama koje su “čvrsto odlučile” kako više neće besplatno raditi nakon čega je sazvan hitan sastanak između sindikalnog povjerenstva i Uprave Adrije (Slobodna Dalmacija, 18. 5. 2011). Još jedan primjer štrajkova u riboprerađivačkoj industriji je onaj radnica stankovečke Ostree 2014. godine. Radnice su obustavile rad nakon što nisu primile plaće za studeni i prosinac, a Zadarski list prenosi kako su „ogorčene jer su plaće ionako male, a za božićne i novogodišnje blagdane su ostavljene bez lipe iako im je plaća bila obećana“ (Zadarski list, 11. 01. 2014)
Ovdje na žalost staju primjeri štrajkova - evidentirani u Arhivu radničkih borbi - u kojima se kao predvidnice akcija eksplicitno navode radnice. Kao što je već spomenuto, nepotpuno medijsko izvještavanje pridonosi oskudnosti informacija i arhivskog materijala, no možda od svega najviše čudi nedostatak interesa za problematiziranje specifičnosti ženskih štrajkova i prosvjednih akcija te okvira u kojima se oni događaju.
“Kod nas se žena ne doživljava kao borac”
Mimo Arhiva radničkih borbi pronašli smo nekoliko primjera sindikalnog istupanja te medijskih izvještaja u kojima se povlači pitanje ženskih radnih kolektiva, uvjeta rada i organiziranja. Barbara Matejčić tako 2010. godine piše o štrajku radnica Kamenskog koji je također počeo nakon što radnice mjesecima nisu dobile plaće, a dvije im godine nisu uplaćivani porez ni doprinosi.
Radnice Kamenskog, preuzeto s: Facebooka
U razgovoru s novinarkom, radnice Đurđa Krnjak, Đurđa Grozaj i Draženka Đaković naglasile su kako se ne boje ničega jer više nemaju što izgubiti. „Kod nas se žena ne doživljava kao borac, kao ravnopravni subjekt s muškarcem pa tako i ovi naši misle da što će te babe nepismene, kako nas nazivaju, napraviti, jer nisu naučili da žene misle svojom glavom. Žene bi se htjele dokazati i izboriti za sebe, ali su uvijek sputavane, ili na poslu ili kod kuće. Mi imamo sreće da nas u našim obiteljima podržavaju inače bi nam bilo nemoguće ovako se boriti" objasnila je Krnjak. Radnice su spomenule i klasne sukobe u tvornici, naglasivši kako ih dodatno vrijeđa što ih njihove neposredno nadređene kolegice - koje su potpisale prijelaz u novu tvrtku čime su dobile dio neisplaćenih plaća – ismijavaju i ponižavaju. „Bude mi neugodno što sam žena kada vidim što nam žene rade; ismijavaju nas jer mi radimo i ne dobivamo plaću, a one, koje još k tome nisu u direktnoj proizvodnji, dobivaju plaću", kaže radnica. I ovdje je tekstilna industrija uspoređena s brodogradilištima kako bi se naglasila nezainteresiranost za posljedice nestajanja ženskih, za razliku od muških radnih mjesta.
Članovi Sindikata hrvatskih željezničara i Sindikata željezničara Hrvatske 2016. godine javnim prosvjedom tražili su da se isplatom dogovorenih otpremnina ispoštuju odredbe kolektivnog ugovora za 127 otpuštenih radnica društva Tersus Eko (u vlasništvu HŽ Putničkog prijevoza). Neobično u ovom slučaju ješto se u Priopćenju sindikata izričito navodi kako se radnice ucjenjuje otkazom i likvidacijom poduzeća - kako bi pristale na još niže otpremnine, bez otkaznog roka – samo zato što se radi o ženama niže obrazovne strukture. Naime, sindikati ističu kako su zbog stanja na tržištu usluga čišćenja te sve manjih prihoda poslodavca, bili prisiljeni na sve nepovoljnije kolektivne ugovore, a otpremnine i otkazni rokovi smanjeni su na najniže zakonski dozvoljene. Unatoč tome, poslodavac je prava radnica nastojao još više smanjiti, iskorištavajući, prema mišljenju sindikata, njihovu lošu poziciju na tržištu rada. U Priopćenju se tako, između ostalog, nedvosmisleno navodi kako osim stupnja obrazovanja, pozicija na tržištu rada ovisi i o tome radi li se o radnicima ili radnicama. U još jednom primjeru, potaknuti slučajem u kojem je radnica u jednom trgovačkom lancu dobila otkaz zato što je pojela dvije šnite pršuta bez znanja poslodavca, u Zadru je 2017. godine povodom Međunarodnog dana žena održan prosvjed u organizaciji Novog sindikata, TEHNOS-a – strukovnog sindikata radnika HEP-a i Građanske prosvjedne inicijative iz Zadra. Prosvjednici su tom prilikom upozorili i na loše stanje radnih, ženskih i građanskih prava u Hrvatskoj općenito.
Izvor: Novi sindikat
Ovi primjeri daju nam svojevrsni presjek ženskih štrajkova i radničkih prosvjeda u kojima se povlači pitanje „problema“ uvjeta rada i radničkog organiziranja žena u zadnjih tridesetak godina. Iako su žene zaposlene u radno najintenzivnijim pogonima, na istovremeno najslabije plaćenim radnim mjestima, u medijima se vrlo rijetko postavlja pitanje koliko je to međusobno povezano. Na isti način, samo se u iznimnim slučajevima postavlja pitanje mogućnosti organiziranja žena na radnim mjestima te iz dostupnih primjera ne vidimo jasno susreću li se radnice u borbi za svoja prava s istim ili različitim problemima kao i njihovi muški kolege. Ipak, primjeri tekstilne i riboprerađivačke industrije koje u svojim pogonima dominantno koriste upravo žensku radnu snagu pokazuju nam kako su često radnice te koje prve započinju štrajkove, ponekad mimo zakonske procedure, spontano izražavajući nezadovoljstvo koje zatim prerasta u dugotrajne obustave rada i daljnje borbe legalnim sredstvima. Ovo se jednako odnosi na štrajkove i prosvjede iz devedesetih godina kad su se radnice borile protiv rasprodaje svojih poduzeća, kao i nakon 2000. godine kada su prisiljene boriti se za isplate već zarađenih plaća. Radnice dakle u štrajkove kreću prvenstveno zbog neisplate plaća, gašenja pogona i radnih mjesta ili nemogućih uvjeta rada – znači u trenutku kada „voda dođe do grla“ i kada više nemaju što izgubiti. Upravo zbog toga takvi su štrajkovi često bili spontani, „ilegalni“, ali i najborbeniji te se radnice s direktorima i vlasnicima poduzeća nisu libile čak i fizički „obračunati.
Preuzeto s: Facebooka
Autorica teksta:
Preporučite članak: