Godina je 1996., u Karlovcu, gradu poznatoj po jakoj metalnoj industriji, situacija za radnike je sve teža. Pod okriljem rata privatizirano je i pokradeno mnogo bogatstva nekad snažnih poduzeća koja su činila okosnicu razvoja. Dok se stvara malobrojna bogata elita koja je svoje bogatstvo stekla pljačkom, siromaštvo i nezaposlenost raste, a radnici spremaju štrajkove i prosvjede kako bi spasili ono malo što je ostalo. U novom tekstu iz serije crtica iz Arhiva radničkih borbi, Martina Domladovac opisuje radničke borbe u postratnom Karlovcu.
Zahvaljujući svom položaju, industrijskoj tradiciji i visokoj ambiciji svojih vodećih političara, razdoblje nakon Drugog svjetskog rata u Karlovcu obilježeno je jačanjem industrije, doseljavanjem stanovništva i prostornom ekspanzijom. Grad je posebno bio poznat po jakoj metalnoj industriji, a kultna Jugoturbina, koja je postala njena okosnica, rođena je upravo u to vrijeme. Na svom vrhuncu Jugoturbina je zapošljavala oko 10 000 radnika, a samim time neupitan je njen utjecaj na zajednicu i samo tkivo grada. O važnosti Jugoturbine za razvoj Karlovca kao grada više je pisao Stefan Treskanica u prvom broju novina Rad (“Jer nekoć su bili divovi”, Rad, veljača, 2015). Od 1989. godine poduzeće se postepeno privatizira, a s 1990. na 1991. dolazi do masovnih otkaza. S obzirom na to da su ovakvi veliki tvornički pogoni razvijali vlastite stambene kapacitete, organizirali zdravstvenu skrb pa čak i kulturnu infrastrukturu, propadanje industrije za sobom povlači i niz neočekivanih urbanih problema, prvenstveno krize stanovanja. U isto vrijeme počinje rat koji je posebno pogodio Karlovac i njegovo šire područje, a umiruća industrija pada u drugi plan. To je vidljivo i prema neobično malo štrajkova zabilježenih u Arhivu radničkih borbi, s obzirom na razinu devastacije industrije, broj nezaposlenih i sve težu socijalnu situaciju.
„Karlovački dani socijalne bijede“
Prvi štrajk koji se navodi u Arhivu dogodio se u karlovačkom poduzeću „Konteks“ u kolovozu 1996. godine. Tvrtka koja je proizvodila tehničku tkaninu i vatrogasne cijevi prije rata imala je 800 zaposlenih, a u vrijeme štrajka 322. Radnici su primali minimalnu plaću od 600 kuna i u trenutku stupanja u štrajk ona je kasnila 4 mjeseca. Štrajkaški odbor i sindikalna podružnica koji su organizirali štrajk tražili su ostavku uprave i sređivanje stanja u poslovanju. Uprava je ubrzo podnijela ostavku i prihvatila zahtjev udruge malih dioničara o izmjeni statuta i programu restrukturiranja tvrtke (Novi list, 15. 08. 1996).
Istog dana Povjerenstvo Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) Karlovačke županije uputilo je pismo Poglavarstvu Županije, Grada Karlovca i okolnih gradova (Duge Rese, Ogulina i općine Ozalj) „s prijedlogom da se odmah stupi u kontakt s nadležnim organima države kako bi se u što većoj mjeri otvorile mogućnosti rješavanja radne perspektive i egzistencije onih koji su u vrijeme tranzicije ostali bez prava na rad“. Ti događaji upućuju na to da je, unatoč izostanku radničkih akcija, nezaposlenost i socijalno stanje u gradu postajalo sve gore. U pismu se navodi kako je proteklih dana došlo do povećanog vala otpuštanja radnika, posebno u Pamučnoj industriji „Duga Resa“, a postojale su najave i iz drugih tvrtki. Dolazilo je i do sve više klasičnih stečajnih postupaka, značajan broj demobiliziranih branitelja nalazio se bez zaposlenja i životne i radne perspektive, te su na karlovačkom području vladale izuzetno teške materijalne i socijalne prilike velikog broja obitelji (Novi list, 15. 08. 1996).
Najveći prosvjed 1996. godine dogodio se u metaloprerađivačkoj industriji. Prosvjed je bio dio šire prosvjedne kampanje koju su te godine u nekoliko gradova organizirali Sindikat metalaca Hrvatske (SMH) i SSSH. U Karlovcu se 5. listopada okupilo se više od tisuću sudionika koji su u grad došli i iz okolnih mjesta, a „metalcima“ su se pridružile i radnice tekstilne industrije iz Duge Rese koja je u to vrijeme proživljavala još dramatičnije trenutke. Prosvjednici su prvenstveno tražili da se razjasni stvarni položaj metalne industrije tvrdeći kako vlada “frizira” podatke o proizvodnji koja ne raste, nego je u odnosu na predratno stanje prepolovljena. U tom trenutku u državnom vlasništvu bilo je osamdeset posto metalne industrije, dok je istovremeno država, pogotovo Ministarstvo obrane, bila njen veliki dužnik.
Sindikati su upozoravali i kako polovica zaposlenih u sektoru prima prosječnu plaću od 1 500 kuna, dok drugoj polovici plaće kasne ili se ne isplaćuju. Tražili su bolji standard, zaštitu od otpuštanja i nova radna mjesta, ali i da pravosudni organi prestanu u radnim sporovima redovito presuđivati na štetu radnika, što je očito tada bio uobičajen slučaj. Osim toga, sa skupa su zatražili dostojnu medijsku reprezentaciju na HRT-u, a predsjednik Saveza metalaca Ivica Jakopčević, zaprijetio je kako će, „ne objavili li se izvještaj s tog skupa u središnjem dnevniku, preporučiti svim članovima sindikata da prestanu plaćati pretplatu“. Zanimljivo je kako je na prosvjednom skupu Jakopčević smatrao važnim naglasiti da radnici i sindikati „ne žele rušiti državu koju su nesebično branili, već žele ukazati na loše stanje u gospodarstvu“ , a slično je bilo istaknuto na prosvjednim lecima pod parolom „Ne tražite neprijatelje među metalcima“ (Novi list, 05. 10. 1996).
Nekoliko dana kasnije Vitomir Begović, županijski povjerenik SSSH Županije karlovačke, na konferenciji za novinare rekao je kako „su se radnici oslobodili straha od lokalnih moćnika i sada postoje uvjeti za normalni socijalni dijalog i borbu za pravnu državu“, te zaprijetio novim, odlučnijim prosvjedima ako vlast ne pristane na ispunjenje zahtjeva (Novi list, 11. 10. 1996). Ipak, nisu se spremali za radikalnije prosvjede. U intervjuu za Novi list pomoćnik predsjednika SMH Ivo Marjanović rekao je kako ne misle ići na barikade, te kako je prvi oblik njihovih aktivnosti informiranje. (Novi list, 22. 10. 1996).
U vrijeme ovih prosvjeda u cjelokupnoj metalnoj industriji bilo je zaposleno ukupno 83 000 radnika, a spremali su se otkazi za njih 10 000. Za ilustraciju, u predratno vrijeme bilo ih je čak 190 000. Iako desetkovani, radnici metalne industrije predstavljali su veliku snagu. Vlada je zato povremenim popuštanjima očito pokušavala održati socijalni mir, dok su sindikati pokušavali izboriti što više prava za pregovaračkim stolom, a prosvjede su koristili tek kao demonstraciju snage.
„Dajte nam kruha, a ne igara“
Novi radnički prosvjedi nastavili su se tek 1999. godine, kad su metalci blokirali cestu neposredno uoči Prvog svibnja. Novi list navodi kako je od nekadašnjih 12 000 karlovačkih metalaca, ostalo tek njih 2 500, a u prosvjednoj šetnji prema centru grada sudjelovalo ih je oko 600. U gradu ih je čekalo tristotinjak djelatnika tvornice Kordun. Prosvjedom su zaustavili promet i prvomajske izletnike tek na sat vremena. Na skupu je zaključeno kako metalci više nemaju što izgubiti te su najavili odlazak pješice pred Banske dvore i „okupaciju“ nadležnih ministarstava ako se u 60 dana njihovi zahtjevi ne ispune. Zahtijevali su otkrivanje nezakonitosti i smjenu nesposobnih direktora u tvrtkama, analizu rada nadzornih odbora i nadoknadu štete te sanaciju kritičnih tvornica: Adriadisel, Croatia Pumps i Energoremont. Naglašeno je kako u njima na rubu katastrofe preživljava više od 1 000 metalaca, a najveći dio radnika nije primio plaću četiri ili više mjeseci. Članak također navodi kako su Karlovčani prosvjede popratili gromoglasnom šutnjom i generalno nezainteresirani. S govornice su sindikalci pak pozivali sudionike da izađu na sljedeće izbore te da uskrate svoje glasove onima koji su zaslužni za sadašnju gospodarsku katastrofu. Novine su to okarakterizirale kao „novi, oštriji kurs hrvatskih sindikalista koji se više ne ustežu upotrebe političkog jezika“. (Novi list, 08. 05. 1999.)
Novi list 19. lipnja izvještava kako su metalci primili „kakva-takva jamstva da će Vlada nešto učiniti u vezi karlovačke metalne industrije, a sanacija ključnih poduzeća očekuje se nakon rebalansa proračuna. Pregovore su isključivo vodili sindikalisti i radnici dok su poslodavci i članovi nadzornih odbora tiho čekali ishode razgovora, što je sve više frustriralo sindikaliste. Dok su poduzeća čekala sanaciju Vlada je radnike pokušavala smirivati takozvanim „vatrogasnim“ mjerama i povremenim priljevom novca s kojim su se „krpale“ plaće iznemoglih radnika. (Novi list, 19. 06. 1999.)
Dok su se u pozadini odvijale promjene u vlasničkoj strukturi poduzeća Croatia pumps na koje radnici nisu imali nikakav utjecaj, u srpnju 1999. godine u poduzeću je izbio štrajk jer radnicima nisu isplaćene plaće od veljače (Novi list, 31. 07. 1999). Radnici tvornice plinskih turbina prosvjedovali su krajem kolovoza pred zgradom Karlovačke županije zbog neispunjenjenih vladinih sanacijskih obaveza. Na prosvjedu se skupilo pedesetak radnika dok su ostali nastavili rad zbog dovršenja poslova za strane partnere. U razgovoru s tadašnjim županom sindikati su zatražili veće sudjelovanje Županije i Grada kako bi utjecali na Vladu i ostale nadležne institucije. Istaknuli su kako je “Vlada pod pritiskom sindikata donijela čak 155 odluka o sanacijama, ali ih zbog nesuvisle makroekonomske politike i birokratske nekoordinacije nije u stanju provesti, te bi zbog toga netko trebao odgovarati” (Novi list, 28. 08. 1999).
„Konačno prekinite kutleraj“
Prije metalaca, val prosvjeda 1999. godine započeli su radnici OTP transporta blokirajući pljenidbu voznog parka od strane Porezne uprave Karlovac. Time su spriječili drugu prisilnu prodaju u dva tjedna iz koje su se trebali naplatiti porezni dugovi. Ova je tvrtka bila jedna u nizu vezanih uz ime Miroslava Kutle, za kojeg se u članku kaže kako je “uz brojne druge gradove, teško poharao i Karlovac, ostavivši iza sebe ekonomsku pustoš i tisuće ljudskih drama” (Novi list, 02. 02. 1999). Druga, poznatija Kutlina žrtva je naravno Karlovačka industrija mlijeka (KIM). Petnaestak radnika KIM-a u ožujku je na Markovom trgu mirno demonstriralo zahtijevajući od Vlade da „konačno prekine kutleraj“. Na “prosjački štap” KIM je doveden slično kao i ostale Kutline tvrtke - opterećivan je hipotekarnim kreditima koje su koristile neke druge tvrtke, navodi Novi list.
Radnici su pred Vladu došli u malim grupicama kako bi izbjegli policiju, a prije dolaska pred Vladu obukli su se u radne kute i članovima Vlade dijelili mliječne poklon pakete. Premijer je tada podržao sve radničke zahtjeve, a nekoliko dana kasnije deblokiran je KIM-ov račun. Novi list nadalje izvještava o sredstvima koja su osigurana za otplatu dugova i ponovnog pokretanja proizvodnje, naglašavajući kako su ona osigurana iz proračuna, dakle na teret poreznih obveznika, a ne onih koji su pravi krivci za KIM-ov dug – Globus grupa Miroslava Kutle.
S Karlovačkom industrijom mlijeka završava ovaj kratki popis pobuna karlovačkih radnika devedesetih. Naravno, tu se trebaju ubrojiti i akcije radnika iz industrija u okolici Karlovca, kao što je Pamučna industrija „Duga Resa“ čije su radnice pružale lavovski otpor urušavanju svog pogona, o čemu smo pisali ranije. Ipak, s obzirom na stupanj deindustrijalizacije, izostanak većih akcija, štrajkova i zauzimanja je donekle iznenađujuć. Svakako treba uzeti u obzir da su sindikati metalne industrije, koja je u nekoj mjeri ipak ostala sačuvana, odabrali manje radikalne taktike. Ono što iz dostupnih materijala ne možemo zaključiti je koliko je rat i odlazak radnika na frontu paralizirao radničko organiziranje, što je svakako ideja za neko buduće istraživanje.
Naslovna fotografija: Novi list, 5.10. 1996.
Autorica teksta:
Preporučite članak: