Kontroverzno je riječ koja najbolje opisuje i film “Zaboravljeni” i njegovog autora Luisa Buñuela. Zašto je tomu tako pročitajte u novom tekstu Filipa Peruzovića u rubrici “Džemper za vinograd”.
U ovoj epizodi Džempera nastavljamo svoje filmsko putovanje svijetom: nakon Azije, Afrike, Europe i SAD-a, evo nas sada i u Latinskoj Americi, točnije u Meksiku. U moru odličnih i zanimljivih ostvarenja odlučili smo isprva posjetiti jedno od kapitalnih djela na kojima je sazdana kuća latinoameričkog filma, koje se i danas, 72 godine nakon svog nastanka, gleda s grčem u želucu.
Riječ je o filmu Zaboravljeni (Los Olvidados) iz 1950. godine. Svom je autoru Luisu Buñuelu u Cannesu 1951. godine donio nagradu za najbolju režiju te nagradu međunarodne udruge kritičara FIPRESCI, uvršten je u UNESCO-ov registar Pamćenje svijeta koji teži očuvanju značajnih djela čovječanstva, i hvalili su ga, između ostalih, Marc Chagall, Andre Breton, Jean Cocteau i Octavio Paz. Za vas samo najbolje.
Buñuel je široj javnosti vjerojatno najpoznatiji po avangardnom nadrealističkom klasiku Andaluzijski pas, kojeg je poznati kritičar Roger Ebert nazvao najpoznatijim kratkim filmom svih vremena. Imajući na umu taj film, kao i cijeli niz nadrealističkih hitova po kojima je Buñuel poznat, poput Viridiane, Ljepotice dana, Diskretnog šarma buržoazije, itd., Zaboravljeni će djelovati kao svojevrsna anomalija u njegovom opusu. Naime, osim dvije sekvence sna kojima Buñuel nije mogao odoljeti, riječ je o filmu koji je u cijelosti napravljen u maniri neorealizma, novog filmskog stila proslavljenog dvije godine ranije nezaboravnim Kradljivcima bicikala Vittorija de Sice. Zaboravljeni su nešto manje poznat film od svog talijanskog pandana, barem jednako moćan, a definitivno mnogo radikalniji i beskompromisniji – baš u Buñuelovom stilu. Ipak, treba imati na umu da je riječ o autoru koji je, kako legenda kaže, na projekciju svog prvog filma (spomenutog Andaluzijskog psa) došao džepova napunjenih kamenjem kako bi se mogao braniti od zgrožene publike.
Niti u ovom slučaju Buñuel nije propustio uzburkati duhove, a kontroverze su započele mnogo prije same premijere filma. Na snimanju je velik dio ekipe filma bio protiv Buñuela, protestirajući protiv negativnog svjetla u kojem je, prema njihovom mišljenju, prikazivao Meksiko. Asistentica šminke napustila je set zbog scene u kojoj majka svom sinu odbije dati hranu, rekavši da se nijedna meksička majka tako ne bi ponijela, neki su pak Buñuela pokušavali nagovoriti da ključnu scenu filma umjesto na odlagalištu smeća snimi u jednoj od lijepih rezidencijalnih četvrti Mexico Cityja, a jedan od koscenarista, Pedro de Urdimalas, tražio je da njegovo ime maknu sa špice. Nakon same premijere filma u Meksiku, Frida Kahlo odbijala je razgovarati s Buñuelom, suprugu pjesnika Leona Félipea morali su spriječiti da ga fizički napadne, a mnogi su tražili da mu se oduzme meksičko državljanstvo. Producent filma Óscar Dancingers na brzinu je snimio alternativni happy-end kako bi pokušao spasiti film (koji na sreću nije korišten), a na početak je nalijepio komentar kojim je pokušao „objasniti“ film (on se nažalost nalazi u konačnoj verziji filma).
Bila je riječ o velikom Buñuelovom riziku od strane, koji je već imao 45 godina i vraćao se režiji nakon 15 godina nedobrovoljne pauze. Na sreću – i za njega i za sve nas – veliki poklonik Zaboravljenih i veliki književnik Octavio Paz, koji je tada obašao i funkciju meksičkog diplomata, osobno se založio da film bude prikazan u Cannesu – a ostalo je povijest.
No, što je to zaista bilo toliko kontroverzno?
Riječ je o filmu koji prati skupinu maloljetničkih delinkvenata u jednom od slamova Mexico Cityja. Prepušteni su sami sebi, bilo zato što su im roditelji alkoholičari, bilo zato što su previše zaokupljeni preživljavanjem da bi se bavili svojom djecom, ili jednostavno zato što su ih odbacili i netragom nestali. Većina njih još uvijek nisu niti adolescenti, a već su se morali prilagoditi okrutnom svijetu u kojem vlada zakon jačega. Katalizator zbivanja povratak je adolescenta Jaiba iz maloljetničkog zatvora, nakon čega formira dječju bandu koja ne preza ni od čega.
Gaženi su, pa i oni gaze. I to one koje mogu, a to su samo oni još nemoćniji od njih, poput slijepca kojeg orobe i prebiju, ili invalida bez donjeg dijela tijela kojeg maltretiraju i otmu mu kolica. Jednog dana Jaibo mučki ubije mladića za kojeg vjeruje da ga je cinkao policiji. Tome svjedoči Pedro, dječak koji voli životinje i koji je odlučio pokušati živjeti pošteno u nadi da će se jednog dana izvući iz slama. No, Jaibo se boji da će ga on izdati pa ukrade nož iz kovačnice noževa u kojoj Pedro šegrtuje kako bi na njega pala sumnja za krađu. Pedrova majka, ona ista koja svom djetetu ne želi dati jesti jer smatra da to ne zaslužuje, nema ni najmanju namjeru braniti svog sina te on završi u popravnom domu. Ponovno se ukaže tračak nade da bi se Pedro nekako mogao izvući iz svega toga jer mu ravnatelj doma pruži ruku, jednu od rijetkih koje ga ne žele lupiti, nego mu pomoći. Ta je tiha nada koja cijelo vrijeme stidljivo titra u pozadini ono što film čini podnošljivim za gledanje.
A ujedno i nevjerojatno depresivnim kada bespovratno nestane. Jer Jaibo je ponovno tu, vreba poput kopca kako bi osigurao da Pedro propadne zajedno s njim. Ponekad oni koji žive u mulju ne mogu podnijeti pomisao da će netko drugi iz njega isplivati i žele ga pod svaku cijenu povući sa sobom. Jaibu to i pođe za rukom na tragičnom kraju filma, toliko tragičnom da je producent želio snimiti ljepši, kako bi publika zadovoljna otišla kućama...
Ali takvi sretni krajevi postoje samo na filmu, a ne i u stvarnom životu - i Buñuel je to znao. Zaboravljeni su kontroverzan film zbog toga što u njemu nema holivudske kamilice i šećerleme, lažnih istina koje su tu kako bismo se osjećali bolje i mogli živjeti dalje sa statusom quo. Iz njega izbija neki nijemi očaj i zatomljeni bijes koji je materijaliziran u svakoj od 24 sličice u sekundi, a koji svoj paroksizam doživljava u nevjerojatnoj sceni koja bi sama mogla ispuniti silabuse nekoliko filmskih kolegija. U njoj Pedro, nakon što je nedužan završio u popravnom domu, siše žumanjak probušenog jajeta, i usred tog čina predomisli se i jaje bijesno baci u kameru. Žumanjak se polako slijeva ekranom.
To je bijes nemoćnog protagonista, svojevrsno „jebite se“ svima koji u udobnim naslonjačima mirno sjede i promatraju tuđu bijedu. On nas izaziva i kao da želi reći, vama je ovo možda fikcija, ali meni nije. No to je ujedno i bijes autora filma, bijes zbog nemoći i svijesti da svojim filmom ne može učiniti ništa da bi promijenio stanje stvari u svijetu. Jean-Luc Godard deset se godina kasnije proslavio probijanjem četvrtog zida u filmu Do posljednjeg daha, no evo tog postupka ovdje desetljeće ranije, kada je jedan običan žumanjak vidljivom učinio granicu dvaju svjetova, u kojem jedni gledaju filmove o tuđoj bijedi, dok drugi u njoj žive.
Mnogo je elemenata u ovom filmu koji bi i danas bili kontroverzni, poput dječje prostitucije, pokušaja silovanja, majke koja otvoreno priznaje da ne voli svoje dijete, okrutnosti prema životinjama, i tako dalje. No ono najkontroverznije u filmu jest to što nam govori ono što ne želimo čuti i pokazuje ono što ne želimo vidjeti - ono što je mnogo lakše nagurati u slamove i predgrađa u koja nikada nećemo morati ići. Buñuel je gledatelje filma prisilio da se s tim suoče, i to je ono što mu nisu mogli oprostiti.
Film Zaboravljeni snimljen je u Meksiku prije 72 godine, no još se uvijek gleda s gvaljom u želucu. Dokaz je to da velika umjetnost nikada ne stari. Taj je film nastao u svijetu potpuno drugačijem od našeg, a ipak toliko sličnom da je to uznemirujuće. Danas ga je možda čak i teže gledati jer je tada barem postojala nada da će se problemi riješiti. Kao što kaže naknadno nakalemljeni uvod u film:
„Doći će dan kada će se dječja prava poštovati. (...) Ovaj film prikazuje stvarni život. Nije optimističan. Rješenje problema prepušteno je snagama progresa.“
Taj dan, nažalost, još uvijek nije došao, i na vidiku nema nikakvih snaga progresa. Ne u svijetu u kojem je dječji rad u porastu te je 160 milijuna djece u dobi od 5 do 17 godina prisiljeno raditi, 10 milijuna su žrtve modernog ropstva, a 5,7 živi u prisilnim brakovima. U SAD-u su šanse da će maloljetniku odbjeglom od kuće netko u prvih 48 sati ponuditi seks 33 posto.
Ako je prije 72 godine u ekran doletjelo jaje, što bi prema nama trebalo doletjeti danas kako bismo se trgnuli?
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Tekst napisao:
Preporučite članak: