Osim što je od bolesti uzrokovane virusom SARS-CoV-2 do danas oboljelo gotovo 30 milijuna ljudi, njena je pojava znatno utjecala i na zdravstvene radnice i radnike: neki od njih i sami su oboljeli od novog koronavirusa, a svi su doživjeli velike promjene u organizaciji svog rada i odgovornosti. Dobar dio tih promjena nije nastao isključivo zbog pojave pandemije, već je do njih došlo zbog interakciji širenja virusa i trendova u organizaciji zdravstvene skrbi diljem svijeta – s nekoliko mladih radnica iz sustava zdravstvene zaštite razgovarala sam o nekim od tih promjena, načinima na koje je novonastala situacija opteretila zdravstveni sustav i njegove radnice, te ukazala na nelogičnosti u njegovoj organizaciji. Za potrebe teksta razgovaralo se s nekoliko zdravstvenih radnika različitih profila, a njihova imena u tekstu su izmijenjena radi zaštite privatnosti (podatci poznati uredništvu).
S početkom pandemije novog koronavirusa, rad u zdravstvu i sam je počeo ličiti na izvanredno stanje. Razina reorganizacije sustava, kao i priroda i količina uputa za zdravstvene radnice i radnike, nisu viđene od posljednjeg rata. Ministar zdravstva Vili Beroš ubrzo je u ožujku 2020. donio Odluku o mjerama mobilizacije, organizacije i rasporeda rada koja se odnosi na sve zdravstvene radnike, uključujući i privatne zdravstvene radnike u mreži javne zdravstvene službe. Uvedena je i stalna pripravnost specijalista epidemiologije koji su zaposleni unutar mreže zdravstvene zaštite RH bez obzira na mjesto rada i poslodavca - zdravstveni radnici skoro pa svakodnevno morali su računati s promjenama u organizaciji rada.
Neki od njih, poput naše prve sugovornice Irme, koja radi na dječjem odjelu jedne zagrebačke bolnice, nisu bili izravno u kontaktu s oboljelima od Covida-19. Ipak im je, kao i drugim službama, uvedena radna obveza za vrijeme vrhunca mjera za ograničavanje širenja virusa te su radili u smjenama po dva tjedna, uz osiguranu zaštitnu opremu. Irma pojašnjava kako se u ovom slučaju radi o specifičnoj skupini pacijenata, zbog čega se i njihovoj obradi pristupalo na drugačiji način nego u ostalim bolnicama: «Cijeli period primali smo kronične pacijente koji primaju terapije, ali hladni prijem, to jest obrade novih pacijenta, nisu se radile.» Nastavilo se i s akutnim liječenjem. «Nakon prestanka lockdowna, prijem pacijenata nastavio se, ali uz epidemiološke mjere – broj pacijenta je ograničen, u jednoj sobi, inače dvokrevetnoj ili trokrevetnoj, sada može biti samo jedan pacijent.» Sugovornica kaže da, kada su ponovo počeli „normalno“ raditi, u prva dva tjedna neki roditelji nisu htjeli dolaziti i sami su odgađali preglede, ali uskoro se sve unormalilo.
Uskoro je uslijedila potpuno drugačija situacija u nekim bolnicama, a roditelji se bore da budu uz svoju bolesnu djecu. Svaki novi dan je izazov i za liječnike i pacijente, pogotovo kada se uvjeti gotovo svakodnevno mijenjaju, a ljudi općenito ne znaju što i kada očekivati jer je nepoznanica u vezi bolesti još puno.
Udruga 'RODA' pokrenula je peticiju kako bi se roditeljima omogućilo da budu uz svoju djecu u bolnicama. Foto - Facebook udruge
Rad hitne medicinske službe također je prošao kroz određene promjene zbog pandemije, objašnjava nam druga sugovornica. Nada, trenutno zaposlena u hitnoj službi u okolici Zagreba, napominje da su „opremljeni dobro, imamo protokole postupanja sa pacijentom koji ima simptome infekcije Covida-19 ili dokazanu istu. Bez ikakve iznimke, hitna ide tim pacijentima, samo podešava razinu zaštitne opreme.“ I u njihovom slučaju došlo je do preraspodjele radnog vremena – odrađivalo se 24-satne smjene dva tjedna, a potom su radnice dva tjedna provodile doma. Ističe kako se „svaki dan mjeri temperatura svim zaposlenicima i ako je netko febrilan, ide u samoizolaciju. Takav način rada je bio dosta naporan, osobito u ispostavama koje pokrivaju veliki teren i imaju velik broj intervencija.“ U njihovoj ispostavi svi pozivi su se odrađivali i nijedan pacijent nije ostao uskraćen za pomoć bez obzira da li je imao Covid-19 ili ne, govori nam Nada, i ističe kako u ovoj situaciji hitna odrađuje ogroman posao.
Svakako rad hitne službe je od vitalne važnosti za zdravstveni sustav i same pacijente i u mirnodopska vremena, a u ovakvoj situaciji dolazi još više do izražaja.
Javno zdravstvo u fokusu
Za razliku od uobičajenog, grane medicine koje su se tijekom pandemije našle u fokusu javnosti bile su epidemiologija i javno zdravstvo. Iako je na neki način pozitivno što su ove struke barem djelomično prepoznate kao izuzetno bitne za zaštitu i unapređenje zdravlja, i one su se morale suočiti s velikim porastom radnog opterećenja i drugim izazovima koje je donijela epidemija. Naša posljednja sugovornica, Olga, zaposlena je u jednom od zavoda za javno zdravstvo, i od sredine ožujka do sredine travnja premještena je na rad na telefon 113 - gdje većina poziva nije imala veza s kronavirusom kao takvim. „Javljala sam se na pozive građana vezano za korona virus, najviše pitanja je bilo o propusnicama i prelasku granice. To je potpuno drugačiji posao od onog što inače radim.“ Govori i kako je služba zavoda u kojoj radi zbog preraspodjele „ostala bez bitnog kadra, specijalizanata, a tamo smo mogli napraviti puno više, recimo sudjelovati u prikupljanju podataka i izradi statistike broja oboljelih itd.“ U tom kontekstu napominje kako je prikupljanje podataka o oboljelima i hospitaliziranima zbog nedovoljnih kadrovskih resursa na trenutke bilo manjkavo, što se moglo izbjeći da su specijalizanti ostali na zadacima bliskima onima koje svakodnevno obavljaju. Olga napominje i to da početkom pandemije „nitko nije vodio brigu o zdravlju ljudi koji nemaju koronu, a moja ustanova je trebala voditi tu brigu."
PSI je proljetos pokrenuo kampanju za kvalitetne i svima dostupne javne servise i za zaštitu zdravstvenih radnika. Foto - Facebook
U medijima se svakodnevno objavljuju podaci koliko je oboljelih sveukupno te u koje zdravstvene ili socijalne ustanove je ušao virus. Osim običnih građana, obolijevaju i zdravstveni radnici, što se pokazuje kao dodatno opterećenje za ionako krhak i prenapregnut zdravstveni sustav. Naime, oboljela osoba neminovno u samoizolaciju povlači i bliske kontakte, najčešće ostale zdravstvene radnike, a to ostavlja posljedice na rad cjelokupnog zdravstvenoga sustava i preostale radnike čini vrlo ranjivima. Rješenje za takvu situaciju je sustavno ulaganje u zdravstveni sustav kako opremom, poboljšanjem infrastrukture, ali i boljim i većim zapošljavanjem zdravstvenog kadra što se u Hrvatskoj godinama izbjegava. Možda se iz ove situacije i „nauči“ o važnosti kvalitetnog zdravstvenog kadra i infrastrukture te se odluči ulagati u zdravstveni sustav, a ne samo rezati i uvoditi mjere štednje pod krinkom „reformi“.
Nedostaje 6 milijuna medicinskih sestara i tehničara
No obolijevanje i nedostatak zdravstvenih radnica nije samo naš autohtoni problem. Neke međunarodne organizacije redovito informiraju javnost o broju zdravstvenih radnica koje su i same zaražene novim koronavirusom. Primjerice, na stranici International Council of Nurses navodi se da je diljem svijeta do 3. srpnja 2020. 600 medicinskih sestara umrlo od Covida-19, a oko 230 tisuća zdravstvenih radnika je oboljelo od ove bolesti. Slično tome, međunarodna sindikalna središnjica Public Services International u maju ove godine još je jednom podsjetila na kroničan nedostatak medicinskih sestara na globalnoj razini: prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, čak i prije početka pandemije Covid-19 u svijetu je nedostajalo 6 milijuna medicinskih sestara. Sama po sebi zaprepašćujuća, ova brojka rezultat je godina štednje u javnom sektoru, loših uvjeta rada zbog kojeg velik broj zdravstvenih radnica napušta odabranu struku, kao i masovnih migracija zdravstvenih radnica iz siromašnijih zemalja prema Zapadu. Isti ovi trendovi doveli su do nedostatka medicinskih kadrova i u Hrvatskoj, a pandemija koronavirusa i popratna reorganizacija rada samo su pokazale kako posljedice u kratkom periodu mogu postati vrlo ozbiljne. U tom kontekstu dobro je znati da interes za medicinsku struku ne jenjava te su primjerice srednje medicinske škole u potpunosti popunjene već u ljetnom roku, a i fakulteti također. Hrvatska državna administracija trebala bi iskoristi ovu činjenicu i pobrinuti se da mlade školovane osobe ostanu i rade ovdje, a ne da ih se lošim radnim uvjetima i nemogućnošću zapošljavanja nakon školovanja potiče na odlazak u inozemstvo.
Laura Spinney u knjizi Blijedi jahač – Kako je španjolska gripa 1918. promijenila svijet (VBZ, 2019) piše kako su „španjolska gripa i kasnije pandemije pokazale kako su uz prikladne poticaje i obuku zdravstveni radnici ostaju na svojim mjestima i poštuju obvezu da liječe, često kad postoji velika opasnost za njihovu osobnu sigurnost. Dakle, tu radnu snagu mora se maksimalno podržavati i skrbiti o njoj ako oboli.“ U zaključku knjige Spinney također upozorava na vjerojatnost pojave nove pandemije i govori kako će reakcija na nju pokazati jesmo li išta naučili iz lekcija prošlih epidemija: jesu li se zdravstveni sustavi jačali kako bi bili u stanju zaštititi ljude kada se suoče s bolešću, ili ih se prepustilo samima sebi? Sudeći prema iskustvima diljem svijeta, ali i dojmovima dijela zdravstvenih radnica u Hrvatskoj, druga opcija čini se vjerojatnijom, i ostaje nam vidjeti hoćemo li ovom zadatku pristupiti odgovornije nakon kraja ove pandemije.
Izvor naslovne fotografije: Wikimedia commons
Tekst napisala:
Preporučite članak: