Large naslovna

„Ako vam monter postavlja plin u stan i nešto pogriješi, deset godina poslije odgovoran je za stanje u vašem stanu. On je zadnji bio, njegov potpis je zakon, ali i njegova odgovornost. Ako je nešto propustio u tom trenutku, on je prva osumnjičena osoba. Monter, naravno, ima i najmanju plaću“ – objašnjava Boris Holetić, sindikalni povjerenik SSKH u Gradskoj plinari, našoj Ani Vragolović. Pročitajte novi tekst u seriji “I’m Holding on”.

 

Kad hoćemo skuhati kavu, upalimo plin. Ako nam je u stanu hladno, odvrnemo radijatore i ugrijemo se. Opskrba plinom često se uzima zdravo za gotovo jer sve funkcionira glatko, čak i za vrijeme izvanrednih situacija poput potresa. Za pouzdanost sustava plinovoda u Zagrebu i okolici zaslužno je 390 radnika Gradske plinare Zagreb i 100 radnika izdvojene firme Gradska plinara Zagreb – Opskrba. Međutim, unutar firme stvari ne funkcioniraju kao izvana. O problemima u upravljanju i uvjetima rada u ovim firmama – skraćeno Plinari i Opskrbi – razgovaramo s četvero dugogodišnjih radnika.

Čime se zapravo bavi Gradska plinara Zagreb objašnjava nam Boris Holetić, glavni sindikalni povjerenik Samostalnog sindikata radnika u komunalnim i srodnim djelatnostima Hrvatske (SSKH), zaposlen u Gradskoj plinari od 1990.

„Mi se bavimo distribucijom plina, održavanjem sustava, širenjem i izgradnjom mreže. Gradska plinara Zagreb d.o.o. ima oko 300 tisuća potrošača i mrežu koja se rasteže od Dubravice iznad Zaprešića, na slovenskoj granici, i završava dolje kod Kurilovca, ispod Velike Gorice, pa ide do Sesvetskog Kraljevca. Radi se o četiri tisuće kilometara mreže“, kaže Holetić.

Za usporedbu dodaje da Vodoopskrba i odvodnja, gradska firma koja održava sustav vodovoda, ima 180 tisuća potrošača i 1.050 zaposlenih. Iako je broj radnika veći, i radnici Vodoopskrbe govorili su nam da ih je premalo, što ilustrira u kolikom je tek deficitu Plinara. „Nas je tri puta manje, a posao je opasan i zahtjevan. Prošle godine bilo je 160 godina od osnutka firme. Nitko to nije prepoznao. Zahvalili su nam s otkazima navodnim viškovima radne snage. Mreža nam se širi, povećava se broj potrošača, a smanjuje se ljudstvo. Kad sam devedesete došao u plinaru, radilo je 965 ljudi“, kaže Holetić. Otkaze su većinom dobili operativci, što znači da plinara zbog manjka terenskih radnika kasni s redovnom zamjenom plinomjera i ispitivanjem instalacija.

Opasnosti još nema jer je plinska mreža održavana, za razliku od vodovodne u koju je ulagano minimalno, pa zbog toga i zbog povećanja broja potrošača cijevi često pucaju. Plinara je čelične cijevi još 1992. počela mijenjati plastičnima koje su bolja opcija zbog hrđanja čelika.

Ipak, Holetić ističe da se sustav održava nemarno i da se upravljanje svelo na uštedu, što dovodi do povećane opasnosti: „Mi već četvrtu godinu stojimo, ne ulažemo u sredstva za rad, ne održavamo sustav kvalitetno, a ono što održavamo, održavamo ispod svih razina.“

Zbog premalog broja radnika (i lošeg upravljanja) na čekanju su i investicije. Da bi Plinara dobila dozvolu za obavljanje nekih investicija, najprije se s prijedlogom mora obratiti HERA-i (Hrvatskoj energetskoj regulatornoj agenciji) koja, kako joj ime kaže, kontrolira distribuciju energenata po Zakonu o regulaciji energetskih djelatnosti.

„Da bi dobili koncesiju za rad moramo dokazati financijsku, tehničku i stručnu osposobljenost kao trgovačko društvo. Moramo biti u mogućnosti održati cijeli servis usluga koje imamo. HERA-i predstavljamo investiciju, a HERA onda radi analitiku i odobrava ili ne odobrava naše poslove. Ona kroz tarifnu stavku koju određuje (jedan od troškova koji se uračunavaju u ukupnu cijenu plina, op.a.) financira ne samo investicije, nego i troškove radnika i ostale troškove. Zato je bitno da investicije odobre, ali hoćemo li imati dovoljno ljudi za odradu posla vlasnika nije previše brinulo pa nas je potamanio za 40 ljudi“, objašnjava nam Vlatko Kottnig, predsjednik Sindikata distribucije plina i plinske tehnike Hrvatske.

Otkazi su podijeljeni prošle godine, u vrijeme kad je rađen proces utvrđivanja viška radnika u cijelom Holdingu jer je Holding vlasnik Gradske plinare. Međutim, naši sugovornici ističu da kolektivni višak nije zakonito otpušten jer nije napravljena sistematizacija. Kroz dubinsku analizu utvrdilo bi se da višak ne postoji, ali namjera nije bila vidjeti ima li viška, nego matematički izračunati kako doći do novaca, smatraju oni.



Dok Plinara smanjuje ionako nedovoljan broj radnika, događaju se promjene na tržištu plina i raste broj korisnika. To znači više posla za radnike Gradske plinare Zagreb – Opskrba d.o.o. koja se bavi nabavom plina i opskrbom korisnika. Opskrba postoji tek od 2008. kad je po Zakonu o tržištu plina, koji propisuje obvezu razdvajanja opskrbe od distribucije plina za onaj energetski subjekt koji ima više od 100 tisuća kupaca, izdvojena od Gradske plinare Zagreb.

Nove korisnike Opskrba je dobila nakon što su ih privatni opskrbljivači odbacili. Naime, nakon što je prošle godine tržišna cijena plina porasla, manji privatni opskrbljivači više nisu mogli ostvarivati profit – zato su raskinuli ugovore s korisnicima, uz objašnjenje da im stvaraju gubitak jer su ugovori o opskrbi bili sklopljeni po, za njih, preniskim cijenama.

Tako su privatne firme “uzele dio kolača”, a kad su posisale što se dalo, prebacile su trošak opskrbe natrag na javnu firmu koja je već potkapacitirana. Opskrba je u kratkom roku dobila nekoliko desetaka tisuća novih korisnika koje je morala preuzeti jer ima obvezu distribucije plina na 13 područja, odnosno, ne može nikoga odbiti i ne vodi se profitnom logikom.

Radi se o području Zagreba, Rijeke, Samobora, Bjelovara, Ivanca, Koprivnice, Svete Nedjelje, Kutine, Garešnice, Vrbovca, Pitomače, Nove Gradiške i Križevaca, koje obuhvaća 381.006 kućanstava i 13.633 pravnih osoba. Prijelaz je bio tehnički gotovo neizvediv, a upitno je bilo i kako nabaviti tolike količine plina. Otprilike u isto vrijeme smanjen je broj radnika i u Opskrbi za njih tridesetak, što je dodatno otežalo posao.

Uz nabavu prirodnog plina, Opskrba se bavi i prodajom potrošačima. U ovoj firmi zaposleno je stotinjak radnika, a posao je većinom uredski, što je jedan od razloga zašto se radnike u gradskim firmama neopravdano proziva uhljebima.

Nakon što je plin osiguran, posao se nastavlja u Gradskoj plinari Zagreb – Distribuciji: „Plin koji Opskrba nabavi mi distribuiramo kroz naše plinovode. Naš najveći posao je održavanje plinovoda i svega što je povezano s plinskim sustavom, uz obavezu da cijeli distributivni sustav bude siguran i pouzdan. Naglasak je na investicijama, širenju mreže, sanaciji, obnavljanju mreže. Uz to, radimo zamjene plinomjera – dužni smo ih mijenjati svakih deset godina. Ostali poslovi su ispitivanje instalacija i priključaka, dežurne službe, dispečerski centar i hitne intervencije“, objašnjava nam Kottnig.

Moramo napomenuti da su radnici plinare svoje znanje i stručnost pokazali niz puta i u izvanrednim situacijama – u ratno vrijeme devedesetih, kod eksplozije u Puli 2001., za vrijeme plinske krize uzrokovane ratom u Ukrajini, nakon zagrebačkog potresa, kod požara na Sportskoj dvorani Jelenovac i, posljednje, kod požara u Frankopanskoj prošle godine.

Radi se o radnim mjestima koja i inače podrazumijevaju veliku odgovornost, ističe Holetić: „Ako vam monter postavlja plin u stan i nešto pogriješi, deset godina poslije odgovoran je za stanje u vašem stanu. On je zadnji bio, njegov potpis je zakon, ali i njegova odgovornost. Ako je nešto propustio u tom trenutku, on je prva osumnjičena osoba. Monter, naravno, ima i najmanju plaću.“

Posao montera uključuje zadatke vezane uz izgradnju, obnovu i održavanje distribucijskog sustava, što uključuje i radove pod tlakom plina, zatim već spomenute zamjene plinomjera i ispitivanje plinskih instalacija.

„Uvjeti rada nisu dobri, čak do te mjere da naši monteri koji slikaju plinomjere i moraju imati stabilnu internetsku vezu nemaju neograničeni internet nego im se internet daje u megabajtima. Onda dođu kod stranke i sramote se, čekaju 15 minuta da se internet pojavi... Poslodavac razmišlja – ‘Flat internet je 30 kuna više, to ću morati platiti.' Računa da mu je bolje da monter stoji kod svake stranke 15 minuta i da ne zamijeni još dva plinomjera“, kaže Kottnig.

Dodaje da se štedi na svemu, na kvaliteti odjeće i obuće, pa i na zaštitnoj opremi – kupuje se najjeftinija roba napravljena od loših materijala.

Holetić nam daje primjer: „Uzmimo jedno radno odijelo koje u sebi ima poliestera. Ako varioc radi u tom odijelu ili uzme brusilicu pa brusi, to se može zapaliti. A ima varilačku pregaču koja još pojačava temperaturu... Ali poslodavca to ne zanima, to je za njega trošak zbog kojeg Holding, vlasnik firmi, ne bi dobio svojih 10 milijuna...“

Holding kao vlasnik uzima dio zarade od Plinare, a što se više „uštedi“, više odlazi Holdingu. Kao vlasnik ima pravo uzeti zaradu, ali “nije normalno da ne ostavlja dio, da se ne ulaže u tehniku, proširenje mreže, poboljšanje uvjeta rada...“, ističu naši sugovornici.

Zbog tzv. štednje već osam godina nema dežurne smjene u odjelu Hitnih intervencija. Odjel radi samo u dvije smjene, a treća je u pasivnom dežurstvu, što znači da su radnici kod kuće i da moraju doći na poziv ako se dogodi hitna situacija. To znači i da će im vjerojatno biti potrebno više vremena da dođu do mjesta gdje treba intervenirati.



Naši sugovornici objašnjavaju da se s nekoliko Uprava svađaju oko treće smjene jer se nadređeni pitaju zašto bi plaćali ljude da spavaju i na taj način ugrožavaju sigurnost sustava. “Šteta koja će se dogoditi jer radnik nije od kuće stigao na vrijeme koštat će nekoliko puta više nego njegova plaća dok je navodno spavao“, rekli su nam.

Naši sugovornici navode primjer nezgode u Frankopanskoj, kad su radnici Vodoopskrbe zapeli za plinsku cijev, i ističu da je tada sreća bila ključna jer su dežurni radnici Plinare bili sa Sigečice pa su došli za 40 minuta.

„Da se dogodila eksplozija prije nego su došli, mi bi odgovarali. Da smo imali dežurnog, bio bi ondje gdje treba za 10 minuta. Oni razliku u vremenu koje je potrebno da netko dođe od kuće na mjesto gdje treba intervenirati gledaju novčano, i misle da na taj način štede 10 tisuća kuna godišnje. Sramota je da netko ne razumije koliko je bitna brza reakcija i da se moramo boriti da to shvate. To je štednja dok nešto ne grune, a kad grune onda će opet radnik biti kriv. Da je odgovoran poslodavac i Uprava, ne bi ukidali dežurne službe“, smatra Kottnig.

Za još nekoliko problema krivo je nestručno upravljanje i loša organizacija rada. Na primjer, monteri u tehničkoj kontroli rade zamjene plinomjera i sanacije, a dijele se na pomoćne i vodeće. Pomoćni monteri ne mogu raditi bez vodećih, a ima ih jednako kao i vodećih.

„Naši menadžeri tako dobro upravljaju da ne shvaćaju da pomoćni monteri nemaju što raditi kad vodeći odu na godišnji ili bolovanje. Dva pomoćna ne mogu izaći na teren, a dva vodeća mogu“, ironično objašnjava Kottnig.

U slučaju potrebe za hitnom intervencijom, odnosno kad se osjeti miris plina ili kad nema plina u instalacijama, osoba bi trebala nazvati dežurnu službu Gradske plinare Zagreb. Tu uslugu za Plinaru određuje call centar Zagrebačkog holdinga: „Događa se da zovete call centar, kažete da osjetite miris plina, a oni kažu – proslijedit ćemo vaš poziv plinari pa će vam se netko u roku od 7 dana javiti. Ako se uopće netko javi. Posušile su se maćuhice – to je prihvatljiva priča za 7 dana. Ali ovdje curi plin... Dobro je dok se nešto ne dogodi. I na Skupštini Grada postavljeno je to pitanje, rekli su 'nemojte uznemiravati javnost da ne nastane panika'“, kaže Holetić.

Zbog lošeg upravljanja ne funkcionira ni nabava opreme za rad. Slično kao što u Vodoopskrbi nedostaje zimske opreme za radnike koji moraju na teren u svim uvjetima, a u Zagrebačkim cestama repromaterijala za izradu asfalta, tako u plinari nema plinomjera, pa stranke moraju same nabavljati ono što im treba tko zna gdje.

„Zato ima kompjutera na zalihi – trebam kompjuter, kažu 'evo ti par komada, 20 miševa, 50 tipkovnica', ali 10 plinomjera... što će nam to“, kaže Holetić.

Kottnig dalje komentira loše upravljanje: „Nikad se u mojih 20 godina nije dogodilo da se plan poslovanja donese sredinom 4. mjeseca, na skoro pola godine. Zbog toga ne radimo investicije koje trebamo, kasni se s javnom nabavom, cijene rastu, procesi su spori, nemamo opremu koju trebamo. Problem iz kojeg sve počinje je loš vlasnik koji ne zna upravljati ni jednom od naših firmi. Radimo s nesposobnim upravama koje nemaju iskustva u radu s energetskim subjektima. Naši poslodavci su svi klonirani, to su menadžeri novog doba, koji radnika vide kao trošak. Upravljaju tako da stvaraju dobit na štetu radnika, smanjivanjem radničkih prava, a ne znaju da radnici stvaraju dodatnu vrijednost. Vani se dogovaraju novi poslovi, razvija se strategija firme... Kod nas nema strategije, nego samo ideja da su radnici neradnici.“

Zdravko Ivandić, sindikalni povjerenik SSKH, navodi još jedan primjer: „Otpustit ćemo 10-15-20 posto radnika, pa se pitamo tko će raditi posao, dok ovi što su ostali ostaju raditi do 10 navečer, a svi slušamo standardne priče da treba potegnuti za firmu.“ K tome, dijele se otkazi, a ne stvaraju se preduvjeti za preuzimanje posla, pa Uprava prebacuje radnike na radna mjesta za koja nisu stručni, „kao figurice za 'Čovječe ne ljuti se'“, kažu naši sugovornici.

Istovremeno, uprava Opskrbe oglušuje se na zahtjeve radnika i sindikata i ne poštuje kolektivni ugovor koji je na snazi – nisu ispoštovali odredbu o rastu osnovice plaće od 1. siječnja – i to dok se uprava Holdinga hvali s dobiti od 51 milijuna kuna u 2022. za koju je velikim dijelom zaslužna Gradska plinara – Opskrba s prihodom od 460 milijuna.

“Mi na razgovorima raspravljamo oko 160 tisuća kuna mjesečno povećanja materijalnog troška radnika, jer je trošak života otišao 30 posto, a inflacija je 12 posto i mi to trebamo popratit’. Kažu kako je teška situacija u firmi, a za dva dana izađe članak o prihodima u milijunima...“, kaže Kottnig.



Kao razlog teške situaciju u cijelom Holdingu Uprava navodi višegodišnje štetne ugovore o nabavi plina po nekoliko puta višim cijenama koje je sklopila stara Uprava. Iako je Opskrba i dalje u gubitku, bez njihova doprinosa ne bi bilo rasta prihoda Holdinga, a samim tim ni visoke dobiti, kako navodi Jutarnji list.

Zasluge za dobit pripadaju u velikoj mjeri radnicima koji su, unatoč otpuštanju kvalitetnih radnika kao viška, morali odraditi posao preuzimanja desetaka tisuća novih korisnika i koji svakodnevno odrađuju posao koji bi trebalo raditi nekoliko osoba. Zbog toga nema opravdanja za kršenje zakona i nepoštivanje prava koja im po kolektivnom ugovoru pripadaju.

Ksenija Strunjak, sindikalna povjerenica Sindikata distribucije plina i plinske tehnike Hrvatske za Opskrbu, predstavnica radnika u Nadzornom odboru za Opskrbu i predsjednica Radničkog vijeća dodaje: „Onda na skupu radnika mole preostale da ne odlaze. Ljudi su na kraju otišli jer nisu htjeli raditi u nestabilnoj firmi. Nekad bi zlatom dali da tu rade, preko veze se dolazilo, a sad bježe iz ovakvih firmi. Odgovornost je velika, plaće više nisu tako bajne. Uprava ne želi vrednovati rad.“

Kao primjer naši sugovornici navode da je plaća informatičara koji održava cijeli sustav oko 7 tisuća kuna, a takvu plaću mogu imati bilo gdje za puno manju odgovornost. Plaća montera je slična, ali i oni odlaze jer kod obrtnika mogu zaraditi 12 tisuća kuna. Kažu da su plaće u Plinari među najboljima u Holdingu, a imaju i kolektivnim ugovorom propisane dodatke na plaću poput božićnica i regresa. Zbog toga često čuju komentare – što vi hoćete, medicinske sestre zarađuju manje, kako monter može zarađivati toliki novac.

Treba reći da je usporedba plaća medicinskih sestara ili bilo kojih drugih radnika i radnica koji imaju završenu višu školu od, recimo, keramičara, potpuno besmislena i plasirana u medijima s ciljem da zavadi radnike, slično kao i priča o uhljebima. Svaki rad treba cijeniti, svaki radnik stručan je za obavljanje svog posla, bez obzira je li znanje stekao kroz teoriju ili kroz praksu na terenu. Ključno je to da su radnici ti bez kojih bilo koja firma ne postoji i zato se ne trebaju dijeliti.

Dok se štedi na radnicima, skupo se plaćaju vanjske usluge. One uključuju izradu i održavanje programa, izmjene podataka korisnika, izmjene plinomjera i sl. Za jednu takvu uslugu došla je faktura na gotovo sto tisuća kuna za 11 izmjena u programu, navode naši sugovornici. Sumnjaju da se radi o izvlačenju novaca, o čemu je pisao Nacional.

„Stalno se mantra o troškovima i dobiti, a ne vidi se prilika da se nešto napravi s pumpom za plin u krugu firme koju je obrastao korov i dvije i pol godine stoji neupotrebljena. Ideja je bila da to bude punionica prirodnim plinom za ZET-ove autobuse, jedno vrijeme su dolazili, onda je napravljena punionica u Podsusedu, a ova stoji i propada...“, objašnjava Strunjak propuštenu priliku, a Holetić dodaje „Unutra stane 70 vozila. Samo da su parkirna mjesta stavili, imali bi prihod“.

Potom navodi drugi primjer bezidejnog upravljanja i kritizira gradonačelnika Tomaševića: „On priča sve dobro na televiziji, o solarizaciji javnih i državnih institucija, a onda će taj posao dobit E.ON ili neka druga firma jer su registrirani za tu djelatnost. Gradonačelnik ne vidi da bi mi kao energetski subjekt koji ima sposobnih inženjera mogli napraviti doregistraciju i raditi upravo to. Tu strategiju neće, a radio bi toplovod na Gornjem Gradu. Radi protiv sebe, svoje gradske firme, a želi ulagati u HEP-ov toplovod. A uopće ne zna da cijevi za toplovod ne mogu ispod Gornjeg Grada, ako želi poštivati Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara“.

Razgovor o problemima u firmi naše sugovornike podsjetio je na vremena kad su tek počeli raditi, dok istovremeno sami sebi govore da se ne treba vraćati u prošlost. Dodaju ipak da je važno učiti iz starih iskustava, pa spominju radničko odmaralište koje zadnjih par godina stoji zatvoreno, kao mrtvi kapital. Odmaralište je bilo jedan od načina na koji se pokazivala briga za radnika. Uz to, postojalo je i sportsko društvo pa su se radnici družili poslije posla, igrajući nogomet, tenis, kuglajući ili vježbajući u teretani, a na taj način su i odnosi među njima bili bolji.

Nema ulaganja u materijalne uvjete rada, nema ulaganja u edukacije zaposlenih radnika, nema sustava uvođenja u rad novih, mladih kadrova. Još je mnogo primjera nestručnog upravljanja i, kako kažu naši sugovornici, mogli bi pričati do prekosutra. Ipak, zaključuju da bi možda bilo korisno za obostrano zadovoljstvo da poslodavac koji puta sasluša i savjete sindikata. No, ne treba stati samo na tome – poanta je da politiku poslovanja treba u potpunosti okrenuti i da treba početi slušati radnike koji su svaki dan na terenu, koji znaju što je potrebno za zamjenu plinskih cijevi ili priključka, i koji će se boriti za firmu jer su dio nje.


Objavu ovog teksta podržao je Grad Zagreb potporom male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2022.

Tekst i fotografije:

Ana Vragolović




    Preporučite članak: