“Moramo raditi bez plaće. Moramo trpjeti da nam poslodavac, bio to neki novokomponirani tajkun ili država, ne uplaćuje doprinose za mirovinsko osiguranje te da nam i zakonom ograniče zdravstvenu zaštitu Jednako tako moramo trpjeti da nam zabranjuju štrajkove zbog neisplate plaća“, ustvrdio je 1999. na velikom prosvjedu sindikalac Josip Pavić. Do kraja devedesetih više nije postojala privredna grana koja nije bila zahvaćena štrajkom i ostalim prosvjednim akcijama. Na ovaj, danas zaboravljeni period kulminacije borbe radništva protiv tajkunske privatizacije, krađe i samovlade novog soja poslodavaca i političara podsjeća nas Martina Domladovac.
U novom tekstu o crticama iz Arhiva radničkih borbi, kojima želimo skrenuti pažnju na radničke borbe u Hrvatskoj u vrijeme ekonomske tranzicije, posvetit ćemo se 1999. godini koju su obilježili nikad brojniji radnički prosvjedi, štrajkovi i druge akcije.
Kroz dosadašnje tekstove imali smo prilike vidjeti rasplet ekonomske pretvorbe i privatizacije koja - iako se to danas tako ne prikazuje - nije išla nimalo „glatko“. Kroz 1990-e godine štrajkovi i radnički prosvjedi zahvatili su sve gospodarske grane i postali kontinuirana vijest u dnevnim novinama. Radnici i radnice neprestano su izlazili na ulice, nerijetko zahtijevajući samo isplatu već zarađenih plaća. Osim osnovnih prava, redovito su prosvjedima upozoravali na nezakonite radnje prilikom privatizacije i od lokalnih i državnih vlasti tražili da ih se zaštiti od „tajkuna“ i rasprodaje poduzeća u kojima su mnogi proveli svoj cijeli radni vijek. Ispostavilo se da to državi nikad nije bilo u interesu pa se umjesto s privrednim kriminalom policija češće obračunavala s radnicima.
Do kraja devedesetih više nije postojala privredna grana koja nije bila zahvaćena štrajkovima i ostalim prosvjednim akcijama, a u njima su jednako sudjelovali radnici i radnice. Pritom su se upravo ženski štrajkovi pokazali kao posebno radikalni. Sukob radnika s državom zaoštrio se 1998. godine kad je tijekom velikog sindikalnog prosvjeda na zagrebačkim ulicama došlo do sukoba s policijom, no prosvjedi i sindikalno djelovanje tu nije stalo. Neka vrsta kulminacije radničkog bunta dogodila se tijekom 1999. godine kad je Hrvatsku preplavio val štrajkova, prosvjeda, zauzimanja tvornica i sukoba s policijom.
Arhiv radničkih borbi do sada za tu godinu bilježi 246 pojedinačnih akcija, a samo u Zagrebu zabilježena je 71 akcija. Od toga 11 štrajkova s više od 1.000 sudionika i 9 štrajkova koji su trajali više od tjedan dana. Među najradikalnije akcije spadaju one kada su radnici u borbi za isplatu svojih plaća i očuvanje proizvodnje fizički zauzimali i branili svoja poduzeća, kao što su to primjerice bile radnice Dalmine Robne kuće Dobri u Splitu. One su te 1999. godine blokirale zgradu Uprave Dalme i zatočile direktoricu u njezinom uredu, tražeći isplatu otpremnina koje su trebale dobiti prodajom Robne kuće.
Svojevrsni skandal izazvali su učitelji i ostali radnici Treće ekonomske škole u Zagrebu koji su odbili napustiti prostor zgrade u kojoj su održavali nastavu i time odbili provesti odluku Ministarstva prosvjete koje je taj prostor ustupilo privatnoj osnovnoj školi, unatoč puno manjem broju učenika. Privatnu školu u to su vrijeme pohađala djeca Ivića Pašalića, američkog veleposlanika Montgomeryja te unuka Franje Tuđmana.
Kroz čitavu 1999. godinu zabilježena su 24 slična zauzimanja tvorničkih pogona i poduzeća, od kojih su 3 trajala čak više od mjesec dana. Radnici hotela Dražica preuzeli su kontrolu nad prostorom hotela zahtijevajući da im se isplati 13 zaostalih plaća i 16 otpremnina. Nakon više od mjesec dana okupacije prostora hotela ispunjeni su svi njihovi zahtjevi.
Od veljače do travnja trajao je prosvjed radnika Zagrebačkih transporta. Radnici su zauzeli poslovne prostore svoje tvrtke u Planinskoj ulici u Zagrebu nakon što je ta tvrtka preseljena na drugu lokaciju. Svakog dana tijekom cijelog radnog vremena organizirali su radničke skupove, a tijekom akcije, uz pomoć radnika Zagrepčanke, spriječen je pokušaj pljenidbe voznog parka.
Zahtijevajući hitnu sanaciju poduzeća kako bi, između ostalog, plaća koja kasni od siječnja počela redovito dolaziti, blokadu proizvodnje provelo je tristotinjak radnika Tiska. Okupili se u prostoru odakle se kamioni s paketima novina otpremaju prema prodajnim mjestima te su kamionima blokirali ulaz u krug Tiska. Radnici su tvrdili da su firmu u gubitak dovele marionetske uprave i nadzorni odbori te su zahtijevali kažnjavanje odgovornih za nastalo ekonomsko stanje u poduzeću. Zbog štrajka nisu izašli Večernji list, Jutarnji list, Sportske novosti i Vjesnik. Kiosci Tiska bili su zatvoreni, a na drugim prodajnim mjestima nije bilo tjednih novina i drugih publikacija koju je Tisak distribuirao kao veletrgovac.Kiosci su Tiska zatvoreni. Drugi manji distributeri odbili su iz solidarnosti s radnicima Tiska. Regionalni listovi izašli su u smanjenoj nakladi, samo na svojem području.
Oporbeni političari pritom su iskoristili priliku i optužili Vladu da odgađa rješavanje problema Tiska jer tako neizravno guše slobodu medija. Bez dnevnih novina građanima je kao izvor informacija ostao samo HRT, koji je bio vidljivo naklonjen vladajućoj stranci (Novi list, 22.4.1999).
„Država je nemoćna pred kriminalom“
Jedan od najdužih, ali i najzanimljivijih prosvjeda tijekom kojih su radnici okupirali prostore poduzeća bilo je zauzimanje Komercijalne banke tijekom kolovoza i rujna 1999. Cijeli slučaj djeluje kao kriminalistički roman koji na žalost ima tragičan kraj. Tijekom ovog dominantno ženskog štrajka radnice su zauzele prostorije banke u Frankopanskoj 11, zahtijevajući realizaciju programa preustroja i zadržavanje radnih mjesta svih 98 radnika. Predvođene zagrebačkim povjerenstvom Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, počele su diljem grada dijeliti poziv građanima da im se pridruže u borbi za radna mjesta, spas banke i gradskog novca, a protiv kriminala i daljnjeg uništavanja gospodarstva. U pregovorima s poslodavcem ponudile su bianco potpis na ugovor o radu i odricanje od 2 milijuna kuna otpremnine u svrhu preustroja banke, odnosno spašavanja 100 milijuna kuna gradskog novca (Novi list, 11. 8. 1999).
Novi list prenosi kako je od 98 zaposlenih bilo 90 žena, od čega ih je dvije trećine u Komercijalnoj banci radilo preko 20 godina (Novi list, 16. 8. 1999). Plan stečajnog upravitelja Pere Hrkača bio je zadržati tek desetak radnika te se ubrzo nakon početka štrajka među radnicama navodno počeo raspitivati želi li netko od njih biti među 10 osoba kojima bi bio ponuđen ugovor. Revoltirane, radnice su mu zabranile ulazak u prostorije banke (Novi list, 19. 8. 1999). U banci su radnice dežurale na smjenu, pazeći da ih u grupama nema manje od 10. Bilo je dogovoreno da ako ih dežurne pozovu, za dvadeset će minuta sve biti u banci. Također su najavile da ih iz banke mogu samo fizički iznijeti te da će sindikalne akcije pojačati ako situacija postane kritičnija (Novi list, 16. 8. 1999).
Kulminacija štrajka dogodila se 11. rujna kada se desetak pripadnika zaštitarske tvrtke Tigar Cikatić sukobilo s radnicama. Te subote došli su u banku nešto prije 6 sati ujutro i odmah promijenili bravu i zatvorili ulaz u dvorište. Tamo su zatekli pet službenica koje su dežurale i čuvale imovinu banke. One su odmah obavijestile ostale kolegice koje su se ubrzo pojavile pred bankom i tražile da im zaštitari pokažu nalog kojim im mogu zabraniti ulaz u banku. S obzirom na to da policija nije dolazila niti sat vremena nakon poziva, radnice su pozvale dva policajca koji su se našla u blizini da provjere imaju li Tigrovi nalog za ove postupke. Zaštitari su odškrinuli vrata da propuste policajce, na što su radnice nahrupile na ulaz. Uslijedilo je naguravanje i demonstracija sile Tigrova u kojoj su dvije žene lakše ozlijeđene. U dvorište su se ipak uspjeli probiti Mario Iveković (SSSH), Mladen Vilfan (gradski vijećnik LS-a) i dvije radnice. Ostali su zarobljeni između ograde i zgrade, a čak nije im bilo dozvoljeno otići ni na WC. Prvih pet radnica ostalo je u prostorima banke, a odbile su ju napustiti iako su im zaštitari rekli da izvana ne mogu dobiti ni hranu ni vodu. Iveković je ponovno bio napadnut zavrtanjem ruke kad mu je netko kroz ogradu dao vrećicu pereca i čokoladnu torticu. Nakon što su policajci zatražili pojačanje, pred banku su se slili deseci policajaca u uniformama i civilu, ali i znatiželjni prolaznici i oporbeni političari (Novi list, 12. 9. 1999).
O cijelom slučaju Komercijalne banke Iveković je bio mišljenja da je riječ o političkom pokušaju da se banka odvede u stečaj kako bi se naplatila potraživanja u koja su, prema rezultatima istražnog povjerenstva, upleteni visoki državni dužnosnici (Novi list, 11. 8. 1999). Radnice banke također su smatrale kako je intervencija zaštitara bila naređena da bi se zaplijenili dokumenti o zloupotrebama u poslovanju Komercijalne banke i njezina direktora Josipa Šoića. Tijekom zauzimanja, dokumente su danonoćno prikupljale i čuvale službenice banke kojima je to postao jedini posao (Novi list, 12. 9. 1999).
Cjelodnevna dežurstva koja su održavale 5 uzastopnih tjedana radnice su prekinule 16. rujna, iako odbor vjerovnika nije prihvatio nijedan njihov prijedlog. Odbor je uz već potpisanih 28 ugovora o radu ponudio još 17 novih za radnike koji bi radili na provođenju stečajnog postupka. Radnice na to na kraju nisu pristale. Zaključile su da je država, kao i one, nemoćna pred kriminalom te su odlučile da više neće dolaziti u banku (Novi list, 13. 9. 1999).
„Nastavite s pretvorbom – pretvorite se u ljude“
Osim ovakvih zauzimanja, 1999. godine održao se i velik broj štrajkova u kojima je sudjelovalo više tisuća radnika. Štrajk u Brodosplitu na samom kraju godine pokrenulo je 3.000 radnika. Zahtijevali su isplatu plaće za studeni, poučeni iskustvom prethodnog mjeseca kada su plaću također ishodili štrajkom. S obzirom na velik broj radnika i važnosti poduzeća za grad, štrajk je odmah postao važno političko pitanje. Posebno je to bio za lokalne vlastodršce, a više od radničkih prava razgovaralo se o budućnosti ove industrije u Splitu.
U ožujku je najavljen štrajk radnika u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi koji je organizirao njihov sindikat PPDIV. Najveći broj sudionika očekivao se iz Slavonije u kojoj od 15.000 članova sindikata njih 11.200 nije primalo plaću. Država je u tom trenutku bila vlasnik 80 posto poduzeća u toj grani, dok je 20 posto bilo u vlasništvu „tajkuna i neidentificiranih vlasnika“. Prosvjed su najavili radnici kojima se plaća nije isplatila od 2 do 14 mjeseci, ali i radnici poduzeća koja su u tom trenutku bila dobrostojeća, kao što su Franck, Kraš i Ledo jer je, po riječima Marice Vidaković, sindikalne povjerenice Kraša, „pitanje možemo li ostati otok u evidentno lošoj gospodarskoj situaciji“ (Novi list, 24. 3. 1999).
Sindikalac Josip Pavić na prosvjedu je istaknuo da je Hrvatska u tom trenutku imala službenu stopu nezaposlenosti od 19 posto, a prema sindikalnim procjenama čak 27 posto. Polovica nezaposlenih u zemlji bila je mlađa od 25 godina, a čak i oni zaposleni često nisu primali plaće. „Moramo raditi bez plaće. Moramo trpjeti da nam poslodavac, bio to neki novokomponirani tajkun ili država, ne uplaćuje doprinose za mirovinsko osiguranje te da nam i zakonom ograniče zdravstvenu zaštitu. Jednako tako moramo trpjeti da nam zabranjuju štrajkove zbog neisplate plaća“, ustvrdio je Pavić.
Prosvjed je bio specifičan jer je, s obzirom na to da je ova industrija rasprostranjena u cijeloj zemlji, aktivirao radnike iz svih krajeva Hrvatske, pogotovo Slavonije gdje je tijekom devedesetih vladalo relativno zatišje po pitanju radničkih borbi.
„Bolje pod repom, nego u guzici“
Zahtijevajući povlačenje Zakona o privatizaciji Hrvatskih telekomunikacija iz hitne procedure, Hrvatski sindikat pošte i telekomunikacija zaustavio je kompletni poštanski i telekomunikacijski promet između 24. i 27. svibnja od 12 do 13 sati. Opći štrajk s ukidanjem kompletnog poštanskog i telekomunikacijskog prometa održan je 28. svibnja (Novi list, 19. 5. 1999).
Zbog prazne državne blagajne, Vladi u škripcu hitno je trebao dotok novca zbog čega su se, čini se, odlučili na hitnu prodaju poduzeća koje je ionako bilo predviđeno za prodaju. Iako se načelno nisu protivili privatizaciji, i radnici i oporba smatrali su da poduzeće treba privatizirati u povoljnijem trenutku i pod uvjetima koje će odrediti Hrvatska, umjesto investitori. Smatralo se da će nakon izbora potencijalna nova Vlada, oslobođena pritiska i žurbe, biti u boljem položaju provesti financijski povoljniju i ekonomski opravdaniju privatizaciju (Novi list, 26. 5. 1999).
Najavljeni štrajk održao se 28. svibnja, a odazvalo mu se 70 do 80 posto članova Hrvatskog sindikata pošte i telekomunikacija koji tada broji 9.000 članova. Zbog štrajka dio poštanskih ureda u Hrvatskoj nije radio, a ostali su poslovali smanjenim kapacitetima. Zbog radne obaveze, u oba sustava – u pošti i telekomunikacijama – radilo je po 10 posto radnika. Oko 2.000 radnika prosvjedovalo je na Trgu bana Jelačića pod geslom „Bolje pod repom, nego u guzici“.
Na ponovljenom prosvjedu 11. lipnja na Trgu Francuske republike opet je sudjelovalo 2.000 radnika Od mjesta okupljanja krenuli su prema Radićevoj ulici gdje ih je zaustavila policija. Sindikalni čelnici bili su nezadovoljni odazivom radnika jer su očekivali i do 6.000 prosvjednika, a nadali su se da će pregovorima i prosvjedima moći odugovlačiti s privatizacijom poduzeća dok se ne promijeni Vlada. Radnike HT-a podržali su i drugi sindikati obećavši da neće dozvoliti da se „naša imovina rasproda“.
Vjerojatno najveći prosvjed te godine bio je prvomajski Sindikalni prosvjed u Maksimiru. Organizatori su tada naglasili kako je u Zagrebu i okolici nezaposleno više od 50.000 ljudi, oko 45.000 zaposlenih ne prima plaću, a od onih koji ju primaju 60 posto nalazi se ispod granice siromaštva. U Maksimiru se navodno pojavilo više desetaka tisuća ljudi, no sve je prošlo mirno i bez izgreda. U to je vrijeme SSSH počeo pozivati na prijevremene izbore, a njihov predsjednik Davor Jurić objasnio je da bi, ako se izbori provedu krajem godine kako je predviđeno, „neka nova vlast nakon njih imala daleko teži zadatak izvlačenja hrvatskog gospodarstva iz duboke krize“ (Novi list, 4. 5. 1999).
Upravo brojni štrajkovi koji su pogodili brojne privredne grane – od brodogradnje i bankarstva do obrazovanja i turizma – pokazuju u koliko dubokoj krizi je u tom trenutku bila zemlja. Dodatan uteg na javne financije bio je relativni podbačaj turističke sezone te godine, koji je također vidljiv u sporadičnim novinskim člancima. Vlasti su krivnju za to usmjeravale na NATO-ve vojne akcije u Jugoslaviji, no stvarnost je ipak bila nešto drugačija. Zapuštena infrastruktura u koju se nije ulagalo godinama nakon rata, paralizirajuća pretvorba i privatizacija ugostiteljskih objekata i općenito loša slika koju je Hrvatska imala u svijetu vjerojatniji su razlozi slabih turističkih rezultata koji su dotukli hrvatsku privredu 1999. godine. S obzirom na sve veći gnjev građana, oporbene stranke sve su hrabrije istupale protiv postupaka Vlade i svrstavale se na stranu radnika, a sindikati su sramežljivo počeli pozivati radnike da svoju volju pokažu i na izborima. Oni su održani 3. siječnja 2000. godine i HDZ je tada prvi put izgubio vlast.
Izvor naslovne fotografije: Novi list 12.9.1999.
Autorica teksta:
Preporučite članak: