Na primjeru Netflixove mini-serije “Sluškinja”, a potaknut nedavno objavljenim člankom politologinje Ane Petek, naš Nikola Buković u svom novom tekstu problematizira korištenje “mekanih” metoda za promjenu navika ljudi s ciljem poboljšanja njihovog zdravlja.
"Obvezno cijepljenje, iako nužno, neće biti dovoljno da se riješimo koronavirusa”, ispravno upozorava Ana Petek u svom zanimljivom i poticajnom članku objavljenom u Analima Hrvatskog politološkog društva. Međutim, s preporukama koje razrađuje u nastavku teksta uglavnom se ne slažem. Petek se zalaže za „radikalnu transformaciju zdravstvene politike“ u smjeru stavljanja većeg naglaska na različite tipove „mekanih“ javnopolitičkih instrumenata, poput informiranja, edukacije i promocije, s ciljem da u populaciji reduciraju osobne navike i ponašanja koja negativno utječu na opću zdravstvenu sliku. Smatram da takav pristup ne može biti učinkovit jer: prvo, kapacitet države da se učinkovito bori protiv siromaštva, odnosno da provodi uspješnu socijalnu politiku, predstavlja temeljni preduvjet da bi „mekani“ instrumenti koje Petek navodi (informiranje, edukacije, promocija) bili učinkoviti; i drugo, mogućnost takve transformacije zdravstvene politike nije u prvom redu uvjetovana promjenama ponašanja na individualnoj razini, već redistribucijom moći i utjecaja na razini društva.
„Briga za zdravlje“ za mnoge je luksuz
Vrlo ilustrativnu demonstraciju načina na koji socijalna politika, odnosno režim socijalne države, uvjetuje živote ljudi koji žive u siromaštvu nalazimo u recentnoj Netflixovoj hit mini-seriji Maid (hrvatski prijevod: Sluškinja). Priča prati napore Alex, inteligentne, načitane i marljive, ali u formalnom smislu slabo obrazovane 25-godišnjakinje koja u jednom malom gradu u američkoj saveznoj državi Washington nastoji izgraditi život za sebe i svoju trogodišnju kćer nakon izlaska iz veze u kojoj je bila izložena sustavnom mentalnom nasilju partnera. Dolazeći i sama iz disfunkcionalne obitelji koja joj ne može pružiti učinkovitu potporu u tim okolnostima, Alex je prepuštena na milost i nemilost američkom sustavu socijalne skrbi. Taj je sustav, malo je reći, nepoticajan.
Prvi prioritet za Alex je pronaći posao, no za to mora osigurati mjesto u vrtiću za dijete. Međutim, da bi se kvalificirala za subvencionirano mjesto u vrtiću, mora dokazati zaposlenje i ne samo to, već i određeni kontinuitet zaposlenja u vidu isplata poslodavca (pa se stoga logično pita: „What kind of fuckery is that?“). Ipak nekako uspijeva pronaći posao čistačice koji joj nije niti približno dostatan za preživljavanje te stoga kao velik broj zaposlenih, ali siromašnih (engleski: working poor) mora se oslanjati na niz socijalnih programa koji su često uvjetovani sličnim birokratskim zakučicama te nelogičnostima, čije rješavanje cijedi već ionako vrlo ograničeno vrijeme i energiju kojima raspolaže. To u praksi znači da, osim minimuma spavanja i održavanja osnovne higijene, preostalo vrijeme u danu Alex provodi rješavajući birokratske zahtjeve socijalnih programa, boreći se za skrbništvo nad kćeri (bez ikakve sustavne pravne podrške) te brinući se za nju, obavljajući osnovne kućanske poslove ili radeći. To osim čišćenja često uključuje i dugačka putovanja do klijenata koja (naravno) financira sama. Hrani se slabo, a ponekad radi dugačke smjene posve pregladnjela, što je posebno briljantno uokvireno scenom u kojoj bogata klijentica od nje traži da iz prepunog frižidera pobaca posve jestivu hranu, zbog čega odmah počinje zamišljati kako ju – doslovce – halapljivo proždire. Privremeni socijalni smještaj koji joj je nakon više peripetija dodijeljen mora napustiti jer se ispostavi nepopravljivo inficiran plijesnima, što njezinoj kćeri izaziva ozbiljne zdravstvene poteškoće. Alternativni smještaj država ne nudi, odnosno Alex dobiva svoje mjesto na dnu liste čekanja. Nije potrebno posebno naglašavati koliki to problem za nju predstavlja.
Gore izneseni opis nipošto ne pokriva sve poteškoće s kojima se protagonistica susreće zbog porozne socijalne zaštitne mreže koja joj ne pruža odgovarajuću potporu, no vjerujem da je dovoljno ilustrativan. Njezin „stil života“ nedvojbeno bi se mogao opisati kao izrazito „nezdrav“. Koliko je vjerojatno da bi se na njega bitno moglo utjecati instrumentima kao što su edukacije te kampanje koje promoviraju i informiraju o poželjnim zdravstvenim navikama? Je li vjerojatnije da bi zbog takve kampanje osoba poput Alex počela više spavati, zdravije jesti te se više kretati, ili bi to doživjela kao nimalo suptilan podsjetnik da takav izbor njoj zapravo nije dostupan?
Hrvatska realnost
Usporedivu, ako već ne svakodnevicu identičnu gore opisanoj, živi dobar dio stanovništva u Hrvatskoj. Radi se o državi koja je po paritetu kupovne moći druga najsiromašnija članica EU te članica s jednom od najnižih minimalnih plaća koju je u prvom kvartalu 2021. primalo nezanemarivih 52 tisuće radnika. Značajan dio radnika u Hrvatskoj radi u vrlo nesigurnim radnim uvjetima, poput zaposlenih u turizmu ili sustavu izvaninstitucionalne socijalne skrbi. To se na strukturnoj razini očituje jednim od najviših udjela zaposlenih putem ugovora o radu na određeno vrijeme u ukupnoj radnoj snazi te jednim od najvećih udjela radnika u različitim tipovima prekarnog zaposlenja. Hrvatska je država u kojoj niti danas nije rijetkost da firme koje zapošljavaju radnu snagu poodmakle životne dobi (obično žensku) odlaze u stečaj. To sve dolazi u paketu s nekontroliranim rastom cijena stanovanja (bilo da se radi o najmu, bilo da se radi o kupnji) te prehrambenih proizvoda.
Na ovu realnost Hrvatska odgovara socijalnim izdacima koji su bitno niži od EU prosjeka (21,6 posto u odnosu na 27,9 posto u 2018). Ne čudi stoga da je zaštitna socijalna mreža u Hrvatskoj usporedivo porozna onoj s kojom se susreće Alex. Iznosi socijalnih naknada, a naročito onih koje za cilj imaju ublažavanje siromaštva izrazito su niski. Dio ključnih obrazovnih i socijalnih usluga, poput ranog i predškolskog odgoja ili brige za starije i nemoćne, u cijelosti je prepušten nadležnosti nižih razina vlasti čiji se fiskalni kapaciteti, a onda i sposobnost da ih kvalitetno pružaju, izrazito razlikuju. Usput dodajmo da je i stopa supstitucije prihoda od mirovina u odnosu na prihode od rada u Hrvatskoj jedna od najnižih u cijeloj EU, što predstavlja poseban rizik za umirovljenike kao, općenito govoreći, zdravstveno najugroženiju populaciju.
Ovaj vrlo sažeti pregled situacije dovoljno jasno ukazuje da u Hrvatskoj, bez potrebe da pokušavamo precizirati njihov broj, postoji puno ljudi koji žive slično kao Alex. No možda i važnije, još je puno veći broj onih koji su velikom riziku da se posve zamislivim promjenama životnih okolnosti (gubitak posla, bolest, razvod, ovrha nad nekretninama…) nađu u sličnoj situaciji, uzimajući u obzir (ne)učinkovitost socijalne zaštitne mreže u Hrvatskoj. Kakve to konkretno implikacije ima na politike koje za cilj imaju očuvati te unaprijediti zdravlje stanovništva?
Redistribucija za zdravije društvo
Ne tvrdim da „mekani instrumenti“ poput edukacije, informiranja te promocije nemaju vrlo važnu ulogu u politici zaštite zdravlja – dapače. Ipak, za njihovu uspješnost potrebna su dva preduvjeta. Prvi je gotovo pa banalan: takve kampanje moraju dobro osmisliti i provesti bazično kapacitirane i vjerodostojne institucije. Iz tog razloga ne čudi kako u Hrvatskoj zdravstvene vlasti nisu uspjele potaknuti značajan dio neodlučnih građana na cijepljenje, što je iz pozicije pojedinca svakako jednostavnije učiniti negoli početi živjeti zdravije, čak i kad uvjeti za to postoje. Drugo, ozbiljan razgovor o zdravlju u Hrvatskoj nije moguće razdvojiti od rasprave o tome kako poboljšati ukupni standard života, naročito za one skupine građana čiji je spektar izbora zbog (rizika od) siromaštva izrazito ograničen. To u svakom slučaju uključuje pametnije planiranje socijalnih usluga, kako bi se spriječili različiti klijentelistički te koruptivni obrasci, koje zanimljivo i uvjerljivo razlaže primjerice Anka Kekez Koštro. No niti to neće biti dosta bez intervencija koje neizbježno predstavljaju neki tip redistribucije novca i moći u društvu. Realno govoreći, s postojećom strukturom socijalnih izdataka ne može se napraviti puno: potrebno je naći nove prihode, bilo kroz redistribucije postojećeg proračuna, bilo kroz novo oporezivanje. Aktualna zagrebačka vlast upravo na težak način uči koliko su takve reforme teške i osjetljive, čak i kad za njih postoji i relativno jasna zdravorazumska logika. Još su jedno bitno područje redistribucije industrijski odnosi, gdje bi tek prilično radikalne izmjene radnog zakonodavstva mogle doprinijeti preokretanju trenda opadanja sindikalne gustoće koji natprosječno pogađa upravo one radnike i radnice koji su ionako u povećanom riziku od siromaštva.
Do takvih promjena neće doći stvaranjem nekakve apstraktne „sposobnosti društva“ da „zamišlja i ostvaruje dugoročne vizije“ kakvu na kraju svog članka zaziva Petek. Takav tip promjena, ako do njih ikad dođe, bit će u prvom koraku rezultat uspješne političke borbe aktera koji su interese siromašnih i socijalno isključenih učinili jezgrom svog programa te imali dovoljno snage i znanja da ga (u značajnoj mjeri) provedu, što logično pretpostavlja obnašanje, sudjelovanje ili značajan stupanj utjecaja na vlast. Tek tada „mekani“ instrumenti poput javnih kampanja i edukacija mogu doći do punog izražaja, nemalim dijelom jer će oni kojima su namijenjene više vjerovati onima koji ih provode.
Izvor naslovne fotografije: Pxhere
Tekst napisao:
Preporučite članak: