Posljednjih se dana sve češće mogu čuti kritike građana na račun brojnih nepokošenih zelenih površina u gradu Zagrebu. U novom tekstu serije “I’m Holding on” naša Dunja Kučinac doznaje zašto je tomu tako – kao i da radnici podružnice Zrinjevac dijele frustraciju s građanima.
Ako bi urednica ili novinar u pauzi radnog dana odlučili nakratko izaći iz Radničkog doma, ujedno i doma nakladnika ovog portala, prošetati par koraka preko ceste te učiniti kratki krug oko parkića na Trgu Petra Krešimira i udahnuti malo svježeg zraka, u svojoj bi šetnji prošli (doduše ne ovim redom) pokraj: dva klasična drvoreda visokih platana (oprez, zloglasni alergeni), breze (također), topole (daleko niži alergijski potencijal), tise (vazdazelene), nekoliko vrsta javora (klen, mliječ, gorski, srebrnolisni, negundovac), dekorativnog likvidambara (sličan javoru), kuglastog bagrema (pouzdan i izdržljiv), divljeg kestena (svima poznat), američkog koprivića (porodica brijestova) i tulipanovca (porodica magnolijevki). Ako bi to učinili negdje u ožujku, imali bi sreću pa naišli i na prekrasne ružičaste krošnje crvenolisne šljive (cvate u rano proljeće) ili judića (od ožujka do svibnja).
Nismo se s radničkih prava prebacili na botaniku, nego proučavamo Katastar zelenila zagrebačkog Zrinjevca, Holdingove podružnice do koje smo – raspitujući se na sve strane o radnim uvjetima u okviru serije I'm Holding on – došli nakon Zagrebparkinga, Vodoopskrbe i odvodnje, Čistoće, Zagrebačkih cesta i Gradske plinare. Crveni radnički i proljetno rascvjetani maj sasvim je prigodan tajming da se piše o radnicima čije ruke svakodnevno vrtlare, orezuju i sade. Prošlog su tjedna na zagrebačkom Bundeku 57. put priredile i tradicionalni Floraart, jednu od najvećih hortikulturnih izložbi u ovom dijelu Europe. Međutim, koliko god Floraart, online katastar ili cvjetnjaci oko Hrvatskog narodnog kazališta bili rascvjetani, mirisni i zanimljivi, jednom kad se zagrebe u temu radnih uvjeta, saznaje se da – po kroničnom manjku radnika, ulaganja u opremu, zaštitu na radu, strojeve i vozila – Zrinjevac nije puno bolji od drugih podružnica u kojima smo bili. Drugim riječima – jer nemoguće je odoljeti ovoj potpuno predvidivoj referenci – ne cvjeta cvijeće ni u ovo gradsko preduzeće. Došlo je, možemo mirne duše nastaviti s poznatim filmskim citatom i ne promašiti puno aktualni trenutak, vrijeme reorganizacije, transformacije i sistematizacije. Tako nas, otprilike, u razgovor uvode i naši sugovornici, osvrćući se na razočaranje novom gradskom vlasti od koje su očekivali puno više pozitivnih promjena nego što ih je do sada bilo.
Nakon otkaza prošle godine, nova vremena su – zasigurno požurena buntom u Čistoći – radnicima Holdinga donijela novi Kolektivni ugovor, a onda i nove ugovore o radu u ožujku ove godine. Međutim, osim nešto dostojanstvenijim plaćama, ti su ugovori rezultirali i radničkim strahom od razgovora s novinarima. S ovim smo se problemom već susreli u Zagrebačkim cestama, prvoj podružnici koju smo obrađivali nakon što su novi ugovori sklopljeni. Oni, naime, sadrže niz odrednica o "povjerljivosti i zaštiti podataka", "zaštiti osobnih podataka" te "reputaciji" firme zbog kojih radnici ne žele istupati drugačije nego anonimno, a i to uz ogroman oprez. Stoga će naši sugovornici, čiji su identiteti poznati uredništvu i koji u Zrinjevcu mahom rade više od deset godina, ostati anonimni, a njihove ćemo izjave prenositi u množini. Iskoristili smo priliku da upravu i Odjel za ljudske resurse Holdinga zamolimo za komentar na ovu temu. U ponedjeljak 22.5. dobili smo odgovor od Korporativnih komunikacija, Ureda za podršku Upravi, u kojem je napomenuto da se "postupanje u skladu s etičkim normama" i "Općom uredbom o zaštiti osobnih podataka" odnosno u skladu sa zakonima podrazumijeva bez obzira na ugovore o radu te da "Holding transparentno komunicira sa svim zainteresiranim javnostima".
Ostavit ćemo ovaj korporativni odgovor takav kakav jest i vratiti se radnicima. Par mjeseci solidnijih primanja nije poslalo u zaborav dugogodišnje probleme. Oni su, osim uz nedovoljne plaće, baš kao i u nizu drugih podružnica najviše vezani uz manjak radne snage te štednju na opremi i zaštiti na radu. Za fizički zahtjevan posao koji se većinu vremena odvija na terenu, neadekvatna oprema i zaštita, upareni s preopterećenošću zbog nedostatka radnika, daju dobitnu formulu nezadovoljstva.
Prošlogodišnje rezanje radne snage u cijelom Holdingu Zrinjevcu je odnijelo, prema procjeni mojih sugovornika, osamdesetak radnika koji su potpisali osobno uvjetovane otkaze i odlazili s otpremninama. Tada je dodatno opterećenje palo na njih koji su ostali. Međutim, kažu, radnika je i prije kronično nedostajalo. „Stravičan je manjak ljudi. Fali radnika u svakoj sekciji: vrtlara, vozača, u održavanju, dečkiju na izgradnji koji rade rubnjake, dječja igrališta i parkove“, nabrajaju moji sugovornici. Iako su kroz sistematizaciju digli koeficijente i svi su sada zadovoljniji, objašnjavaju, problem je što su u međuvremenu otišli jako dobri radnici: „Dosta je radnika dalo otkaz, uključujući i ljude iz administracije. Recimo, fali nam muškaraca koji flaksaju. To je vrlo teško zanimanje i krvav posao: treba nositi veliku kosilicu ako ne osam, onda barem šest sati dnevno. I da čovjek samo hoda s njom, ne mora uopće ni raditi, već treba te kile nositi cijelo ljeto na plus 40 stupnjeva. Zrinjevac to nije htio platiti kako treba, a to vam jedan mladi čovjek za 6 tisuća kuna neto nije htio raditi.“
Iz Zrinjevca su za boljim plaćama i uvjetima odlazili uglavnom mlađi radnici pa je prosjek godina u firmi, prema procjenama mojih sugovornika, preko pedeset: „Mi smo svi stari sve smo bolesniji. Sve nas je više koji ćemo imati radna ograničenja radi zdravlja. Puno takvih ljudi je u ovom poslu neefikasno jer treba biti spretan i okretan.“
Zbog nedostatka radnika se, objašnjavaju moji sugovornici, posao nekada organizira na način koji nije u skladu s pravilima vrtlarstva: „Sad se prvo sadi Bundek radi Floraarta, onda će ljude prebaciti na centar, rotirat će ih tako da će fontane još mjesec dana stajati ovako ofucane, a onda će se tamo saditi na najvećoj vrućini. To nema veze sa strukom.“
Mlada i snažna radna snaga nije jedino čega nedostaje – štednja na nabavi adekvatne radne opreme, čujemo, u Zrinjevcu je već dugo svakodnevica, a to se nije promijenilo s novom vlasti, iako su se tome svi nadali: „Još je i gore. Nabava je nula bodova. Hvalili su se, recimo, da će nam nabaviti akumulatorske škare da nam manje stradaju zglobovi, ali smo doživjeli da nemamo ni običnih voćarskih ručnih škara. Nekad nema ni vreća za smeće. Nemamo male kosilice za pojedine specifične površine već mjesecima.“ Fali im i grajfera za skupljanje hrpa granja i trave pa one, kažu, stoje po 5 – 6 dana i usmrde se ljudima ispod prozora.
Nezadovoljstvo nepokošenom travom ili neodržavanim zelenim površinama građani redovno istresaju na radnike na terenu. Prije godinu dana, upravo krajem maja u kojem sve buja i raste, čitali smo o tome kako su lokalni „tinejdžeri i vijećnici“ preuzimali stvar u svoje ruke ne mogavši dočekati gradsku firmu da se lati podivljalog raslinja. Međutim, i tad su sindikalci upozorili da je trava narasla do koljena građana upravo zbog manjka radnika i strojeva. Isto podcrtavaju naši sugovornici: „Na ulici nam građani znaju doći i reći 'gledajte kakav nam je grad zbog vas'. A nije zbog nas. Nema nas dovoljno. Isfrustrirani građani se deru na nas, a mi ne smijemo odgovoriti. Moramo ostati suzdržani. A rekli bismo im – odite kod Tomaševića pa se njemu žalite, neka pošalje još ljudi da se posao napravi.“ Štednja se, kažu mi, vidi i na smanjenoj kvaliteti cvijeća: „Prije smo uživali gledajući lukovice koje niknu u proljeće na fontanama, a koje smo sadili najesen. Ove godine su katastrofa, nismo imali pojma što će iz njih uopće izaći.“
Ako su lošije lukovice tek sitnica u krupnoj slici posljedica politike štednje Holdingove uprave, zaštita na radu to sigurno nije. O njoj moji izvori govore s posebnim nezadovoljstvom, nabrajajući situacije u kojima se događaju ozljede: „Ljudi padaju ili im odlaze koljena. Hodate, radite nešto, ne vidite radi trave i upadnete u rupu. Ona ne mora biti duboka, ali vam se ozljeđuju nožni zglobovi, tetive, koljena. Zna biti nezaštićenih šahtova. Imate i kosine na koje čovjek ne bi smio ići bez posebne zaštitne opreme jer su preko dozvoljenog nagiba. To nisu slučajnosti kad netko ne pazi, to su konstantne stvari koje se govore nadređenima, ali se godinama ne rješavaju. Ne diraju ih. Njima je glavno da se posao napravi.“ Ni od prijašnje ni ove gradske vlasti, govore, nisu dobili proturezna odijela, ali za to ne krive svoje nadležne za zaštitu na radu jer ih oni ne mogu ni kupiti, nego više nivoe koji odlučuju da za to nema novaca. „Dečki idu rezati bez protureznih hlača i adekvatnih rukavica. Dođete do granice kad biste trebali odbiti posao jer ste svjesni da je opasan za vas. Uvijek kažem da smo mi više sretni nego pametni što nije bilo velikih nesreća. A zapravo ih nije bilo samo zbog prisebnosti ljudi koji rade taj posao. Govorili su nam da je zaštita na radu puno para. Na kraju smo zaključili da ako se mi sami nećemo čuvati, neće nas nitko“, objašnjavaju moji sugovornici.
Osim izgradnje infrastrukture poput dječjih igrališta, održavanja parkova i drugih zelenih površina, uzgoja biljaka i brige za zelenilo, što im je primarni posao, radnici Zrinjevca bave se i čišćenjem, odnosno dijele dio posla s Čistoćom. Njihov je posao skupljanje smeća i pražnjenje košara na svim zelenim površinama i u parkovima, osim u Trnju i centru gdje to još uvijek radi Čistoća. Iako je posao podijeljen, ponekad se na terenu i preklope. Ako Čistoća na vrijeme ne odveze kontejnere, smeće leti na sve strane pa postaje i njihov problem. Psećih košarica koje su u nadležnosti Čistoće je premalo, kažu, pa ljudi bacaju pseći izmet i u njihove koševe. Susreti sa psima katkada znaju biti neugodni jer neki psi reagiraju na radnike kada vide njihove štapove i vreće i uplaše se: „Možda je tako jer su ranije bili zlostavljani. Ali problem je u vlasnicima koji ih ne drže na povocu.“ Nekad im upravo građani, koji ih redovno prozivaju i kritiziraju uz napomenu da ih “oni plaćaju”, otežavaju posao. „Dio njih je ekološki osviješten, ali to se ne vidi uvijek na njihovom smeću, kada recimo bacaju kućno smeće u vrećicama u kante u parkovima koje su već pune“, govore naši sugovornici.
Dnevno znaju prehodati značajne kilometraže, a sve je to znatno teže u lošim vremenskim uvjetima. Kako snijega više skoro da i nema, najveći su problem velike ljetne vrućine: „Ako je mjerena temperatura 40, iznad zemlje gdje mi radimo je još koji stupanj više zbog isparavanja.“ Iako im se za vrijeme ekstremnih vrućina obično dozvoli da se ranije vrate s terena u bazu, to ovisi od šefa do šefa. Iz Zrinjevca im, kažu, nisu htjeli dati kreme za sunčanje koje bi im zaštitile kožu koja se satima prži na direktnom suncu. Puno bi im značilo, govore, i da imaju redovne zdravstvene preglede, ciljano za probleme koji ih muče, kod dermatologa, fizijatra, ortopeda. Samo jednom su, kažu, imali dermatološki pregled i otkriveno je nekoliko melanoma, a puno je žena na fizikalnoj terapiji. Kičmu bi nešto lakše sačuvali da mogu stalno mijenjati poslove, ali i tu na put staje famozni manjak radnika: „Recimo, da sam danas na štihanju, a sutra radim nešto drugo, bilo bi bolje. Ali kako ću raditi nešto drugo kad nema tko da umjesto mene radi štihanje?“
Od kad su klimatske promjene odnijele snijeg, čije su čišćenje ranije dijelili s ostalim kolegama iz drugih Holdingovih podružnica, zimi radnici Zrinjevca najviše orezuju drveće i grmlje. Prikraćivanje razraslih stabala koja smetaju biciklistima, parkingu ili znakovima, kažu mi, zove se podizanje krošnji. Promjena klime produljila je i sezonu košnje, koja počinje već u ožujku i udarni je posao sve do jeseni. Tada primat uzimaju skupljanje lišća i jesenska sadnja drveća i grmlja. Osim nje, postoji i proljetna sadnja sezonskog cvijeća.
Upravo zbog klimatskih promjena ovog je siječnja skupina zagrebačkih zelenih udruga i inicijativa uputila otvoreno pismo gradskom Odboru za zaštitu okoliša, ističući da se Zrinjevac ne brine dovoljno adekvatno o zelenim površinama i da svoje metode ne prilagođava suvremenim znanstvenim spoznajama i praksama europskih gradova – da, primjerice, provodi prekomjernu rezidbu stabala i košnju ljeti dok se nedovoljno zalijevaju mlada stabla. S obzirom na to da je dio aktualne gradske vlasti i njenih podržavatelja proizašao upravo iz redova organizacija civilnog društva koje se bave zaštitom okoliša, održivim razvojem i borbom protiv klimatske krize te da njen cjelokupni program ima predznak zelenih politika, za ovu prigodu pretpostavit ćemo da je otvoreno pismo naišlo ili bi moglo naići na određen sluh gradskih struktura i da bi Zrinjevac mogao osuvremeniti svoje prakse.
No istovremeno ćemo zadržati na umu – i to ne kao pretpostavku nego duboko uvjerenje – da bilo kakva eventualna promjena prema ekološkijoj košnji i održavanju stabala ili, na kraju krajeva, boljim uslugama i ljepšim cvjetnim gredicama za sve građane ne može i neće ispasti dobro ako ne bude uključivala brigu za radnike i radnička prava. Drugim riječima – ni jedna zelena ni komunalna gradska politika neće dobro cvjetati dok god ju na terenu bude sijao, okopavao i zalijevao premali broj radničkih ruku bez dobrih zaštitnih rukavica, s lošom opremom i kičmama koje se nemaju vremena izravnati.
Objavu ovog teksta podržao je Grad Zagreb potporom male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2022.
Fotografije: Ana Vragolović
Tekst napisala:
Preporučite članak: